Dvorana u Frankfurtu vjerojatno odzvanja i danas, dva dana nakon koncerta, a zbog toga su ljudi stigli iz svih njemačkih regija, pa i šire. Hrvatska ih je noć pozvala, a hrvatski su se korijeni spremno odazvali.
"To je doživljaj. Ja uvijek kažem da kad se Hrvati nađu, ne mogu Švabe tako feštat kako mi feštamo", rekao je Beate Zovko.
Gibonni je osam tisuća ljudi i veselio i uljuljkavao u nostalgiju, sve prema potrebi. Ali od svih, najviše je razveselio Šteficu koja ga prati po svim mogućim koncertima i već zna kako treba plesati kad te Gibo povuče na pozornicu.
"Svi vole i obožavaju Gibonnija, ali kao ja nitko na ovom svijetu", rekla je uzbuđena Štefica Balog, Gibbonijeva obožavateljica.
Jedan se dojmljivi gospodin iz prvoga reda malo mučio s tekstovima, ali svime drugime dovoljno pokazuje koliko voli Hrvatsku. U Frankfurtu gotovo svi govore hrvatski ili ga barem razumiju pa nije bilo mjesta da Indira ponovno napravi gaf za pamćenje.
"Gledali su tako u nas u Bratislavi kad je ona rekla ajmo cure, ajmo cure. Ustvari cure su na Slovačkom kurve. Bože, kakvo je to bilo iskustvo", ispričao je Kameni iz grupe Colonija za Indirin gaf.
A iskustvo za pamćenje pružio je i Oliver. Na licima se vidjelo da bi ga, umjesto u sportskoj dvorani u Frankfurtu, voljeli slušati negdje na moru.
Možda su baš zato kod taktova poznate "Skalinade" krenule emocije. Uz sav taj tulum, laganica je taknula baš tamo gdje, čini se, najviše boli.
On je svoju dušu ostavio na tri rasprodana koncerta u Lisinskom te umjesto odmora, našao se u Frankfurtu.
"Nije problem u tome, već je problem u putovanjima. Avioni, rano dizanje, nespavanje, razne večere, potpisivanje, naslikavanje, nasmijan stalno, intervjui. Više mi je o sebi govoriti dosadno", rekao je Oliver Dragojević.
A naši se izvođači baš nisu mogli obraniti od silnih zahtjeva za slikanje jer cijele kolone obožavatelja su kucale po vratima. Naša je postala i jedna Španjolka koju je prijateljica dovela da upozna hrvatski temperament.
Novopečenoj je Hrvatici ludi ritam nabijala i Crvena jabuka.
Žera je već prije imao prilike iskusiti kako gaže izvan Hrvatske znaju biti jako emotivne .
"Bila je to Amerika, baš tamo iza nebodera kad su pali. Sjećam se pjesme 'Nekako s proljeća' da je cijela sala plakala. To u životu nisam doživio. To ostane u sjećanju. I muško i žensko je plakalo cijelu pjesmu", ispričao je Žera.
Iako dosta ljudi samo očekuje takve kadrove, treba biti pošten i reći da su u cijeloj dvorani bile samo tri ustaške kape, a i njih su nosili klinci. Ovdje je nacionalni naboj takav da ljudima ne treba zabranjena ikonografija.
Ovako lijepoj hrvatskoj noći se nadaju i organizatori koji znaju da kad na plakat stave riječ 'Hrvatska', ne trebaju preveliku reklamu za događaj.
"Kad vam ljudi kažu da im je to najsretniji dan života, kad dođu na hrvatsku noć, onda znate da ste nešto dobro napravili", rekao je organizator Robert Martinović.
Kad je Mate Bulić stupio na scenu, krenuo je delirij. U kojem god dijelu svijeta pjeva, Mate napravi Noć Hrvata.
"Volim svoju publiku i oni vole mene i tu postoji jedna kemija koja je neraskidiva. To me drži sto posto u pogonu. Dokle god to bilo tako i dokle god mi vidjeli da je to tako, onda ću to raditi i dalje", ispričao je Mate.
Ovakav naboj i je teško objasniti nekome tko živi u Hrvatskoj i o svemu hladnije i racionalnije razmišlja, ali emocije, koje su prštale iz ljudi, stvarno su iskrene jer ovako nešto se sigurno ne može glumiti.
