Bilo je to prije više godina, akcija čišćenja podmorja — otok Šćedro, "preko puta" Hvara. "Zaronim, kad ono GoPro kamerica. Izvadili smo je na brod, korodirala je, očistim je — i nakon četiri godine ona radi", smije se Mišo Mandić.

Krenuo je zadatak: okom detektiva pogledao je snimke, dekodirao ime broda, marinu… Sve je bilo tu.

"Jedna obitelj — ruska, čovjek, žena i četvero djece. Posložim priču, upalim kompjuter, nađem kontakt i pošaljem Rusima poruku: 'Ako želite da vam vratim kameru, javite se. Moja isprika što sam morao pogledati snimke — jedino sam tako mogao pomoći. Ako želite da vam vratim uspomene s godišnjeg odmora, napišite mi poruku.'", govori Mišo. Pokazao nam je i snimku — kao iz filma.

POGLEDAJTE VIDEO Ronilački klub odao počast na poseban način: Na 40 metara dubine raširili hrvatske zastave

Rus na katamaranu, kamera pada u vodu i snima dalje. Kao da je netko napisao scenarij: drži fokus na Rusu koji gleda kako kamera tone, baca se u more i pokušava je dohvatiti, ali ona lagano tone i tone… On ponire još dublje — a onda odustaje.

Dok je nestajala u dubini, i dalje je hvatala siluetu Rusa koji se diže na površinu i pliva; kamera pada na dno i u tami snima još neko vrijeme Rusa — a onda se gasi.

Mišo priča dalje: "Bio je izbezumljen, nije znao tko smo i što smo, pa sam mu objasnio da smo ronioci koji čiste more i da smo nakon četiri godine izvadili GoPro kamericu i spasili njegovo ljeto. 'Ti si naš obiteljski heroj', rekao je"

Poslao je Rusu kamericu, razmijenili su kontakte.

Rus poslao dar zahvale

"Nakon par mjeseci zove, kaže: 'Bit će nešto za tebe, poklon.' Otvaram paket, na kutiji piše — kalašnjikov! Rus, naravno…", smije se.

Ipak, to je bio kalašnjikov od stakla: u boci ruska votka, set čašica, mali šal ruske narodne nošnje i torbica — ručni rad iz regije iz koje je Rus.

Smije se Mišo dok priča dobru štoriju koju je izvadio doslovno  iz mora, iz dubine Jadrana, baš kao što je ove godine ponovno bio u društvu ronilaca u velikoj eko-akciji čišćenja mora. Ovog puta, u timu od 30-ak ronilaca iz četiri kluba, izronili su nevjerojatnih 15 tona otpada.

Ilovik, Unije, Susak, Cres, Goli otok, Sveti Grgur — bili su otoci čije su podmorje čistili.

I, kakva je votka?

Kalašnjikov i dalje kao suvenir

"Nisam je otvorio, stoji mi u konobi kao suvenir, uz bok trofejima.

"Lani me Rus zvao — ne može iz Rusije zbog situacije — ali me molio da sudjelujem u iznenađenju. Supruga mu je slavila 40. rođendan, pripremio je film s pozdravima prijatelja. Ja sam poslao kratki pozdrav", govori Mišo.

Prijateljstva nemaju granice, kao ni dobra volja, a kod Miše i družine na brodu Tuna ove godine itekako je bilo volje da moru vrate dostojanstvo.

Ekološko-roniteljski klub Leut iz Blaca organizirao je akciju čišćenja pod nazivom "Kvarner nije kontejner". Bili su tu i prijatelji iz klubova Periska iz Ploča, AdriatiCroa iz Zagreba te Pena iz Makedonije.

Odavno znaju da more čuva tajne, pa i sve ono što ljudskoj naravi padne na pamet baciti u dubine.

A ovi junaci izranjaju.

I bilo je baš svega — od rasvjetnog stupa, akumulatora, bicikala, guma (čak i traktorskih), do kompjutora, kišobrana, sunčanih i dioptrijskih naočala...

Pašteta na ježincu

Pod morem su snimili i ježinca koji na leđima nosi konzervu paštete. Sigurno je nekome dobro "pasala" dok je umakao kruh u nju — a onda konzervu zafitiljio u more.

Bilo je i pelena — i samo da znate, jednoj treba i 450 godina da se razgradi! 

More je puno i limenki kojima treba 100 godina da ih priroda "pojede", ali i plastičnih boca kojima treba tisuću godina da se rastoče. Ako ste željni znanja, evo još: papirnate novine razgrade se za 3 do 12 mjeseci, filter od cigarete za dvije godine, a kreditnoj kartici nakon isteka roka valjanosti trebat će i tisuću godina da nestane.

To su podaci koje je klub Leut podijelio na svojoj Facebook stranici — ne bi li barem malo dotaknuo svijest ljudi da ne bacaju sve redom u more.

Ronioci nam potvrđuju da je Jadran doista postao kontejner u koji se svašta baca. Kad se zimi brodice privežu, u sekundi ispod valova nestaju neotvorene kante s bojom za brodove (kažu, najčešće plavom).

Najgori su nemar i nepažnja

"Izvukli smo ove godine oko 15 tona otpada, a najgore što smo našli jest ljudski nemar i nepažnja. Ništa se ne mijenja — sve ostaje isto, puno je stakla. Htjeli smo utvrditi stvarno stanje u podmorju i količine otpada“, rekao nam je Dražen Ivanković, predsjednik kluba Leut koji je organizirao ovogodišnju akciju.

Već godinama ih organiziraju; sve je krenulo od ideje koja se rodila između njega i obitelji Vuković — Marina te Svjetlana-Lucije iz Krila prije korone. Razmišljali su o velikom čišćenju podmorja.

"Bilo je to vrijeme kad je ta obitelj gradila svoj veliki brod Riva. Marin je dao ideju da se na kraju sezone napravi ekološka akcija, da će on dati brod, možda će se ideja 'primiti' pa iduće godine privući i druge. Puno je ljudi kojima na kraju sezone ništa ne znači dati brod za simboličnu cijenu, a mi bismo čistili", govori Dražen o počecima.

Prvi tjedan zvao se "Eko tjedan" i u njemu su izranjali otpad oko Hvara i Mljeta. Tog puta preskočili su Vis zbog neobičnog razloga.

'Neki ne shvaćaju akcije'

"Nazvali su nas s Visa, pitali kako možemo doći čistiti na njihovom terenu. Rekao sam: 'Neću ti pokupiti more, nego smeće.' Pa smo otišli na Šćedro", govori Dražen o tome kada je ponekad pametnije popustiti.

Kaže, i ove godine bilo je pogleda, propitivanja i gunđanja — jedino su ih na Unijama dočekali širom otvorenih ruku i pozvali da dođu opet.

A kakvo je stanje kad se vrate na mjesta gdje su već bili?

"Čini mi se da je Jadran čišći nego prije nekoliko godina, možda je proradila svijest mještana i turista. Znao sam biti ugodno iznenađen", govori nam Makedonac Vladimir Sterjoski iz makedonskog kluba Pena. Prijateljima iz Makedonije nije bilo teško povući 1600 kilometara do Hrvatske, do Jadrana su se uvježbavali taktovi Olivera, Grdovića, Doris Dragović, Tedija Spalate...

Zaljubljeni su naš Jadran, godinama dolaze i čiste naše more. Vladimir primjećuje da se vraćaju ponekad na ista mjesta i potvrđuje - zna biti puno bolje nego ranijih godina. Ipak, najgore što je vidio bilo je… "WC školjka u Blacama".

Ipak, u dubinama gdje vlada igra sjena i svjetla ima previše toga što ne bi smjelo biti.

Lani su u akciji čišćenja pod nazivom "Počistimo ispred vrata" vadili smeće oko Silbe i Oliba — vrata Dalmacije.

"Izvadili smo jako puno toga, čak i posebno drvo sa Silbe koje je visoko kalorično pa umjesto da pluta — potone. Izvlačili smo trupce koji su Talijanima ispali s broda. Nismo imali dozvolu izvaditi sve, ali smo pokazali volju i kako se to radi", govori nam opet Dražen.

Čiste na dubinama do oko 10 metara uz obalu i luke; najdublje su ronili na Kornatima — do 35 metara.

I riskirali živote.

Ne ide se u dubine s jakim emocijama

Doznajemo da je sat ronjenja kao sat rada u rudniku; svaki zaron igra je sa sudbinom, a Jadran svake godine odnese život ronioca.

Nakon zarona umor je golem, ali ronjenje ne podnosi paniku. "Uvijek kažem da se raspoloženje na površini treba 'umnožiti' s tlakom na dubini. Ako si gore nervozan, dolje će biti još gore — bolje ne ići", otkriva Dražen.

Kako prepoznati kad je netko "previše" i ne smije pod more?

"To vidim već na briefingu. Ako je netko hiperaktivan ili 'preraspoložen', razgovorom ga usmjerim da uspori. Ronjenje traži normalno, mirno stanje — nikakve krajnosti", govori. Ako je netko veseo, taj osjećaj će višestruko narasti u dubinama, ako je netko u strahu, strah postaje daleko gori. Tada treba znati stati na kočnicu. 

No ovaj iskusni Leut ima dovoljno utrka iza sebe i ništa ne prepušta slučaju.

A tko baca otpad, je li to iz obijesti, nemara - neznanja?

Dražen priča: "U Kaštelima je prije 10–15 godina bilo natjecanje 'tko će dalje baciti bocu'. Nas dvojica izvukli smo puna dva kaića boca s kruga od 30 metara. Ima i teškog otpada — akumulatori, gume… Kod naših vojnih tunela (Raba, Duba, općina Slivno) ostale su gume iz starog režima. Mi ih podignemo padobranima (podiznim balonima), ali na obali se ljudi dobro namuče da ih izvuku."

U Pločama od mina do vojničkih čizama

Nastavlja: "U Pločama je pola luke bilo vojno; u moru nađemo i minska sredstva, stare čizme…"

Tko više baca — domaći ili stranci?

"Svi smo mi ‘stranci’ moru. Nije poanta svaliti na jednu naciju. Na svakom brodu kroz sezonu bude ljudi koji nešto bace. Dokaz su nebrojene čaše i boce. Volimo jesti ribu i pitamo 'zašto nisu jadranske lignje', a onda ne čuvamo svoje more. Ljeti bacamo, na početku ili kraju sezone čistimo. Ono što me ljuti jest kad kažu 'to dolazi iz Albanije'. Ne bih svaljivao — dosta toga je naš stari otpad, ali i novog ima napretek", govori Dražen o svom iskustvu.

Iako su ove godine u akciji odradili golem posao, Jadran je čišći za 15 tona otpada, ipak - glavni smisao je pokazati što je sve dolje, potaknuti u ljudima svijest da to ne rade. Jer uz predivno more koje imamo, najveći je grijeh njegove dubine pokriti našim smećem.

U idućem nastavku donosimo priču o dvije pegle - onoj za glačanje i onoj staroj iz doba Juge koju je netko pustio da potone s ključevima u volanu. 

POGLEDAJTE VIDEO Ronioci čistili podmorje Jadrana pa snimili nevjerojatan prizor! Ježinac i na njemu - pašteta!