S dolaskom jeseni i hladnijih dana mnogi od nas primjećuju novog, često nepoželjnog sustanara – kukca poznatog pod nazivom smrdljivi martin. Njihova pojava na prozorima, zavjesama i zidovima postala je uobičajena slika u hrvatskim domovima. 

Iako bezopasni za ljude, ovi insekti svojim neugodnim mirisom i masovnim okupljanjem izazivaju nelagodu. No, tko su zapravo smrdljivi martini i zašto uporno traže put do naših toplih domova?

Tko je zapravo smrdljivi martin?

Naziv "smrdljivi martin" nije znanstveni termin, već popularni naziv za više vrsta stjenica iz porodice Pentatomidae. Ove kukce karakterizira štitasti oblik tijela i specifične žlijezde koje, kada su uznemireni, ispuštaju tekućinu izrazito neugodnog mirisa. Taj miris, koji donekle podsjeća na korijandar, njihova je primarna obrana od predatora.

U Hrvatskoj se najčešće susrećemo s nekoliko vrsta:

Siva vrtna stjenica (Rhaphigaster nebulosa): Autohtona europska vrsta, prepoznatljiva po sivo-smeđem tijelu s tamnim mrljama. Dugačka je između 14 i 16 milimetara i često prezimljuje na zidovima kuća obraslim bršljanom.

Zelena stjenica (Nezara viridula): Svijetlozelene je boje i smatra se značajnim poljoprivrednim štetnikom, posebice na mahunarkama poput soje i graha.

Smeđa mramorirana stjenica (Halyomorpha halys): Invazivna vrsta porijeklom iz Azije koja se posljednjih godina rapidno proširila Europom i Sjevernom Amerikom. Predstavlja najveću prijetnju poljoprivredi zbog širokog spektra biljaka kojima se hrani, a ujedno je i najčešći "martin" koji ulazi u kuće. Prepoznaje se po smeđem, "mramoriranom" uzorku i svijetlim prstenovima na ticalima.

Foto: Shutterstock

Životni ciklus i ponašanje

Životni ciklus smrdljivih martina sastoji se od tri faze: jajašca, nimfe i odrasle jedinke. Ženke u proljeće polažu bačvasta jajašca u urednim skupinama, najčešće na naličje listova. 

Iz njih se izliježu nimfe koje prolaze kroz pet stadija razvoja prije nego što postanu odrasle, krilate jedinke. Cijeli proces traje otprilike pet tjedana, a ovisno o klimatskim uvjetima, godišnje se može razviti i do četiri generacije.

Većina smrdljivih martina su polifagi, što znači da se hrane sokovima različitih biljaka. Svojim rilcem probijaju biljno tkivo i sišu hranjive tvari, što uzrokuje oštećenja na plodovima, lišću i sjemenkama. Na voću, poput jabuka, breskvi i rajčica, njihovo hranjenje uzrokuje deformacije i plutaste, bezukusne mrlje.

Invazija na domove: Zašto ulaze i kako ih spriječiti?

Smrdljivi martini traže sigurno i toplo sklonište za prezimljavanje. S padom temperatura u jesen, instinktivno traže pukotine i otvore kako bi se zaštitili od zime. 

Privlače ih sunčane strane zgrada, gdje se okupljaju prije ulaska unutra. Jednom kada nađu pogodno mjesto, ispuštaju feromone kojima privlače druge jedinke, što objašnjava njihovu masovnu pojavu.

Najbolji način borbe protiv ovih napasnika je prevencija:

Zatvaranje ulaza: Pažljivo pregledajte i zabrtvite sve pukotine oko prozora, vrata, cijevi i na fasadi. Koristite silikon ili druge materijale za brtvljenje.

Postavljanje mrežica: Mreže za komarce na prozorima i vratima učinkovita su fizička barijera.

Smanjenje vanjske rasvjete: Svjetlo ih privlači, stoga noću gasite vanjska svjetla ili koristite žarulje žutog spektra koje su im manje privlačne.

Uklanjanje iznutra: Ako ipak uđu u kuću, najučinkovitiji način uklanjanja je usisavačem. Izbjegavajte ih gnječiti jer ćete tako aktivirati njihov obrambeni mehanizam i osloboditi neugodan miris.

Utjecaj na poljoprivredu i prirodni neprijatelji

Dok je njihova prisutnost u domovima prvenstveno smetnja, u poljoprivredi smrdljivi martini, osobito smeđa mramorirana stjenica, predstavljaju ozbiljnu ekonomsku prijetnju.

U SAD-u su zabilježene višemilijunske štete na usjevima jabuka i koštuničavog voća, a u Europi su ugroženi nasadi lješnjaka, posebice u Italiji i Turskoj.

Znanstvenici diljem svijeta traže rješenja za kontrolu njihove populacije. Jedno od najperspektivnijih je biološka kontrola pomoću njihovog prirodnog neprijatelja – samurajske osice (Trissolcus japonicus).

Ova sićušna osica, također porijeklom iz Azije, polaže svoja jajašca u jajašca smrdljivih martina, čime sprječava njihov razvoj. Uvođenje samurajske osice u ekosustave Europe i Amerike provodi se uz veliki oprez kako ne bi došlo do nepredviđenih posljedica.

Iako smrdljivi martini mogu biti frustrirajuća pojava, važno je zapamtiti da su oni samo još jedan dio prirode koji se pokušava prilagoditi promjenama u okolišu.

Razumijevanjem njihovog ponašanja i primjenom preventivnih mjera možemo smanjiti njihov utjecaj na naše domove i usjeve te naučiti živjeti s ovim neobičnim, ali bezopasnim kukcima.