Sat vremena zarona pod morem jednako je teško kao dan rada u rudniku, nije to igra – svako poniranje ispod površine ples je sa sudbinom i na pola glasa ronioci će ispričati teške priče o dragim ljudima koji su stradali. Rečenica će zapeti na pola, teško je i pomisliti da bi moglo što poći po zlu.

A opet, Jadran zove – ispod prekrasne površine i Bogom dane ljepote toliko je toga, a more traži svoje junake. Tamo dolje, gdje počinje igra sjena, oni sklapaju pakt sa sudbinom i spuštaju se u polutamu samo s jednim zadatkom – svakim zaronom izvaditi najmanje 700 kilograma smeća. A morsko dno je kao i ljudska narav – pomiješana su čudesa: ima guma, boca, naočala, pa i propeler aviona. Gdje je trup, tko će ga znati – nije ni bitno, i oni ne pitaju niti osuđuju, nego na površinu vade i vraćaju moru njegovo dostojanstvo.

Ovo je priča o 30-ak junaka koji nemaju na leđima plašteve nego boce za ronjenje, koji vade svo zlo koje je čovjek odbacio u more s idejom da nikad više ne ispliva na površinu.

Na poziv Dražena Ivankovića, predsjednika ronilačkog kluba Leut iz Blaca, pridružili smo se eko akciji čišćenja mora – ove godine krenuli su uz slogan "Kvarner nije kontejner".

Obala je već splasnula, samo još pokoji gost hvata blage zrake jesenskog sunca, osjeti se da je možda do prije dva ili tri tjedna plaža još žamorila i da se nanosio debeli sloj kreme za sunčanje, a sad se već u predvečerje navlače kape i dugi rukavi. Pravo vrijeme za akciju ronioca.

Okupljanje je krenulo u Viru. Tuna je čekala – brodica koja je i ove godine pošteno odradila turističku sezonu, a sad su se na nju ukrcali ronioci iz Ploča, Ljubuškog, Zagreba, iz Tetova u Makedoniji…

Pali su pozdravi prijateljstva, veliki osmjesi, nastavila se ćakula od lanjske akcije. Kapetan je dočekao goste soparnikom – tom tradicionalnom dalmatinskom pitom od blitve umotanom u domaće tijesto i ispečenom na vrućem lugu. Na spomen da nekoga boli grlo odmah su skočili ronioci i, kao pravi ljudi od akcije, u trenutku donijeli paketić bombona Fisherman’s Friend i šumeći prah za temperaturu – zlu ne trebalo, da se sasiječe u korijenu.

Ronioci kao 'vojnici'

Dražen je glasom okupio ronioce i krenuo:

"Molim da se ponašamo kao vojnici – imamo zadatak, svakim zaronom moramo izvaditi najmanje 700 kilograma otpada. Ako izvučemo manje, ide novi zaron. Zadatak izvršavamo besprijekorno, možemo se veseliti i družiti prije ili poslije, ali kod zadatka smo vojnici."

Ovaj ratni veteran, zaljubljenik u more, pokretačka je snaga velike akcije. Unosio je u družinu težinu zadatka – greške nije smjelo biti. Godinu dana trajale su pripreme, sve se do u detalja isplaniralo. Pred njima su bili dani kad se moralo počistiti more na otoku Iloviku, Susku, Cresu, na Golom otoku, Svetom Grguru... Znao je da pred sobom ima drage ljude, velike zaljubljenike u more, ali i da on mora ponijeti zadaću brinuti da se svi koji se ukrcaju na brod Tunu sigurno vrate doma svojim obiteljima.

Nizao je upute, brižno i s kirurškom preciznošću dijelio zadatke. Među njima su bili mladi u ranim dvadesetima do iskusnih morskih leuta s golemim iskustvom, i baš kao pravi vojnici vjerni generalu, upijali su i tišinom odobravali.

Prvu večer krenula je s pjesmom, kanalima prijateljstva na palubu se ukrcao pršut, kolut dobrog sira, rezalo se na tanko, grleno smijalo, a onda je brod utihnuo – valjalo se odmoriti noć prije prvog zarona.

Oko pet ujutro, dok su svi spavali, kapetan Nikola pokrenuo je Tunu, zabrundali su motori, zaljuljale se kabine, a za koji sat stiglo se na Ilovik – otočić koji se "sakrio" iza Lošinja, sa svojih 70-ak duša koje žive svoj poseban život, govore bodulski i kao gotovo odsječeni od kopna hvale se da imaju butigu u kojoj su police napola prazne i tu nema previše biranja. Nema ni automobila – kako bi ih i bilo, kad su ulice uske i tek uski traktorčić njima prolazi.

Krenule su pripreme na molu, navlačila se ronilačka odijela, provjeravale boce, krenuo je prvi zaron. "Puno je otpada, interesantno – nema plastike, ali ima puno stakla, što znači da dolaze bogati", nasmijao se Dražen i nastavio: "Nautičari su to. Ronio sam kraj bova u luci, ima nešto vrša, ali najviše tog stakla".

Cilj eko akcije bio je jasan – svaki zaron od sat vremena, moralo se izvaditi 700 kilograma otpada.

"Premašili smo zadatak, izvadili smo barem tonu i pol", govori nam. A na zadatku su bili Ronilački klub Blaca kao organizator, potom Ronilački klub Periska iz Ploča, članovi AdriatiCro iz Zagreba te gosti iz ronilačkog kluba Pena iz Makedonije.

 

A što su još našli?

Bio je tu i stari kompjuter, automobilske gume, limenke su bile bliže obali pa je pala šala da su to bacali možda ovi siromašniji turisti s obale, a možda je i more poguralo limenke prema plićaku. Tko će ga znati – nije ni važno, ali otpad je tu, na dnu prekrasnog tirkiznog mora.

Najviše otpada kraj divljih vezova

Doznali smo – najviše je otpada kraj bova kraj kojih se vežu brodice. Zar gosti to jednostavno bace preko palube?

"Ne znam, možda je zapuhalo pa palo…" – Dražen će pomirljivo uz osmijeh, ne želeći upirati prst.

S najvećim osmijehom na svijetu izronila je i Sanja Grđan s Odsjeka za primijenjenu ekologiju u Dubrovniku. "Sunčane naočale, boce, razbijeni tanjuri, boce, čaše. Komplet za ljetovanje! Sve ima – samo treba zaroniti", smije se.

Među čudesima na dnu bio je i propeler

"Propeler?", palo je pitanje. Kakav propeler, otkud propeler, je li s kakvog broda, onaj od ventilatora…?

"Od aviona…", vikali su ronioci. Zbunjeni pogledi su pali, ali krenula je akcija izvlačenja. Potegnuo se konopac, bilo je to kao u priči "Djed i repa" – malo zategni, pozovi pomoć, pa opet – i ne ide. Krenulo se na plan B – balon koji se napuše i može podići i 500 kila. Uspjeli su, odlijepili su propeler s dna, polako ga počeli tegliti prema plićaku, a onda…

Propeler izvadili pa vratili

"Što radite!", prolomio se glas s obale, bodulka na traktoru prilazila je. "Vratite to u more!", naredila je. Krenula je mala rasprava, bodulka je htjela znati što ovi u crnom rade – vježbaju li ronjenje ili što? Otkud ideja da se vadi propeler?

"Vratite ga nazad!", ponovila je.

Kako je bodulka rekla, tako je i bilo. Ekipa ronioca nije puno propitivala – ponekad je bolje pustiti. Ionako je ležao dolje valjda od Drugog svjetskog rata, možda i ranije? Tko će ga znati. Neka ga dalje dolje. Krenulo je raspredanje, vidjeli su to ronioci često – jave da dolaze, pokrene se akcija čišćenja mora, ali mještani ne znaju tko su došljaci i što oni to prtljaju dolje na dnu njihova mora.

Bilo je i ovakvih priča:

"Povadimo sve iz mora, iznesemo, dogovor s komunalcima da nakon nas to pokupe i odnesu, a lokalci preko usana prevaljuju – samo vi čistite, mi ćemo to sve vratiti", prepričava i Dražen. Dobro je, na Iloviku su mještani splasnuli kad su čuli što ronioci rade, pozvali su ih i na "drink", pala je partija ljudikanja i prijateljstva, dogovorilo se da će idući put donijeti pića i ića kad će doći čistiti njihovo more.

A gdje je trup aviona? Tko će ga znati, pa i kako je otpala elisa – to će ostati tajna mora na Iloviku. Trebalo je to popodne ići dalje na Susak, ali prognoza nije bila dobra. Jugo je već puhalo, pokazivalo je da ide bura – na mobitelima se pratila prognoza i upalio se ljubičasti alarm. "To nikad nisam vidjela, žuto i narančasto je već opasno, ali ljubičasto…", pokazivala je simulaciju vjetrova i prognoze Anamarija, Draženova supruga. Valjalo je smisliti novi plan, pala je odluka da se odradi još jedan zaron na Iloviku, a onda da se potegne do Lošinja i sakrije u zaštićenu luku kad krene nevera.

Boce su se opet napunile, pasao je ručak, pa i repete. Malo se odmorilo. I da ne bude zabune – nije samo romantika u ovoj priči u kojoj veliki zaljubljenici mora zaranjaju i čiste, izdasi umora kad izađu iz mora otkrivaju koliko je teško. Dok skidaju boce i "džekete" s prsa, ispuste onaj uzdah napora.

Nepažnja ubija, a boce postaju projektili

Dražen nam otkriva i opasnosti: "Ovdje se traži ozbiljnost i zaista trebamo biti kao vojska jer drugačije ne ide. Najopasnije je punjenje boca, to su posude pod visokim tlakom, u svakoj je 220 bara komprimiranog zraka. Jako je opasno kad se radi s kompresorom (kad se opet pune boce za zaron, op. a.). Najveće nesreće na ronilačkim izletima su pri ulasku na brod. Ljudi su nepažljivi, pogrešno se odloži boca, ventil se okrzne, a onda cijev postane projektil, leti kao raketa i onda ubija."

Dobro je što su tu iskusni morski vuci, a među njima i Darko Jovanovski iz Makedonije, možda najveći Dalmatinac u Dalmaciji, koji zna 1200 naših pjesama; s lakoćom će skinuti Grdovića, Daleku obalu, Zoricu Kondžu, opjevati sa suzom u oku Olivera, razbiti se na atome pjevajući "Šibensku baladu". Otkriva da je Makedonac rođen u Šibeniku, deset godina živio na Korčuli, Jadran je njegova duša i na putu od Tetova do nas, svih 1600 kilometara, puštat će svima samo i jedino dalmatinske pjesme.

Najveći problem u moru je plastika

Govori nam: "Mi smo ekolozi i borimo se za naš planet, da bude malo čišći, malo zdraviji. Najveći je problem u moru i rijekama plastika… njoj treba dugo vremena da se razgradi, a onda prvo ide u mikroplastiku, pa u ribu, pa mi to jedemo. Moramo to prekinuti. U svijetu se svake godine stotine milijuna plastike odbaci, svake godine posijeku se šume veličine Italije, sijeku se šume da bi se sadila stabla za proizvodnju palminog ulja… Mi uživamo u moru, ronimo, ali sve je manje riba, sve više smeća", govori nam Darko.

Otkriva nam i najgore što je vidio u životu.

"Idem na posao preko naše rijeke Pene u Makedoniji, žena izlazi iz kuće i baca u rijeku vrećicu smeća s mosta. Pitam: ‘Zašto bacaš u rijeku s mosta, imate kante?’ Ona me gleda, ne odgovara, jer ne zna što joj govorim. To je problem. Ona ne zna što je ekologija, očuvanje. Voda će za kratko vrijeme biti najskuplja stvar na Zemlji. Ratovi će izbiti zbog vode. Moramo sačuvati vodu i mi to radimo", govori nam pun emocija.

Zna da je važno da i oni pomognu čistiti Jadran, nije mu teško potegnuti iz Makedonije sa svojom družinom, nije im važno čije je more – osjećaju ga kao svoje, tako i moraju. Jer priroda ne poznaje granice i svi ljudi jednako su dobri i jednako loši prema prirodi. Zna to i Darko, stolar po struci i možda najveći morski vuk na brodu Tuni, koji diše prirodu, ekologiju i s lakoćom pokazuje onu nježnu i najbolju stranu čovjeka koji brine, koji ne razumije loše osobine ljudi i kojemu nije teško pokupiti tuđe smeće.

Teško je izdvojiti koju priču ljudi na brodu Tuni – loše bi bilo uvrijediti ili preskočiti ikoga – a među njima su pravi heroji, zbog kojih je ovaj svijet ipak malo, bolji nego što je lošiji. Tu je i priča Mate Rogulja, 30-godišnjeg vatrogasca iz Trogira, i njegova priča koja grije dušu i vraća vjeru u čovjeka.

Spasio čovjeka iz potpunog mraka s dubine

"Bilo je to 29. siječnja i moja smjena bila je do 19 sati, igrali su naši rukometaši pa smo produljili gledati. U 19.30 stigla je informacija da je u trajektnu luku upalo vozilo. Odmah sam se obukao. Kad smo došli, vikali su nam da nisu mogli otvoriti vozilo dok je plutalo; potonulo je na oko 12 metara", govori nam Mate.

Bilo je jugo, ali nije dvojio, bio je jedini ronilac i zaronio je. More je bilo toliko mutno da svjetiljka nije pomagala, udario je glavom u vozilo i tako ga našao.

"Tražio sam čovjeka, na trenutak stao sam sa sobom da vidim što ću. Uspio sam otvoriti vrata jer je more ispunilo vozilo i tlakovi su se izjednačili. Skinuo sam dio sica, zagrlio čovjeka i tad mi je pukao džekit (ronilački prsluk, op. a.) i boca. Uhvatio sam čovjeka u jednu ruku, drugom primio bocu i s 12 metara izašao", prepričava nam dramatične trenutke. Vani je već bila Hitna, reanimirali su čovjeka i oživjeli ga. Kasnije je utopljenik preminuo od posljedica utapanja, i to nakon 24 sata.

"Ali ja sam čovjeka izvadio živog s 12 metara", govori nam Mate.

I heroji kakvi jesu, teško ih se nagovara na svoju priču – trebalo je i Matu malo gurkati da pristane.

Pitali smo je li gore vatra ili zaron, s lakoćom kaže da je opasnije more. Pitamo što je najgore što je vidio pod morem. "Zimi ostave brodove i sve što ne valja bacaju u more, od razrjeđivača do piture za trup broda – neotvorene kante boje", govori. Pitamo ima li neku omiljenu boju, koja je u modi, a on ispaljuje: "Plava!"

Još može shvatiti kad netko baci u more nešto organsko, kakvu jabuku ili kruh što će ribe pojesti, ali frižider, kese, boce… "Jadran je kanta za smeće", govori.

 

Bacaju turisti, bacaju naši

Tko su ti ljudi koji jednostavno bace? Kaže da su turisti, ali i naši ljudi koji mu otvoreno kažu da će on zaroniti i to pokupiti.

A kad zarone, otkrivaju detalje kao detektivi i lako je dokučiti krivce.

"Na Iloviku, kraj bova, našao sam gomilu šampanjca. Najgore su bile čaše, znate zašto? Neki celebrity uživa na jahti, iznese pet čaša pa ih odbaci u more. Ne mogu zamisliti da ti sjediš i uživaš na jahti, a onda da tu čašu baciš u more... Izvinite, ja sam možda naivan ronilac u akciji, ali sam dovoljno svjestan da znam da nije u redu da netko dođe uživati u toliko lijepom i velikodušnom Jadranu, a onda da radi što hoće", govori nam to Ivica Stojanovski iz Makedonije, pripadnik specijalne policije.

U šali ga pitamo je li ovog puta našao kakav zahrđali pištolj na dnu mora, s osmjehom odmahne da nije. I on potvrđuje da je kraj bova, divljih vezova, najviše otpada. Jasno je i njemu da su to bogatiji turisti koji baš nimalo ne mare. S palube upijaju ljepotu Jadrana, more pokriva njihovo smeće.

U razgovoru s roniocima složit će se da taj otpad nije samo iz Albanije, onako kako se često zna stvoriti dojam – ne nose jugo i valovi tuđe smeće, ipak je najviše ono naše, naših gostiju i naših ljudi.

A koliko su oni izronili u tjedan dana?

Izronili 15 tona otpada

Izvukli su čak 15-ak tona otpada – ima tu svega, od akumulatora do sunčanih naočala, sve što ne bi trebalo biti tu. Koliko je toga još u većim dubinama… I ono nešto posebno…

"Gdje god smo stigli, domaći su nas čudno gledali – što mi to radimo, ne shvaćaju, nije im jasno. Jedino su nas na Unijama dočekali otvorena srca i shvatili našu namjeru. Čuđenje je to veliko – zašto vadimo iz mora, zašto čistimo", govori nam Dražen.

Ali oni znaju da moraju, kao i to da moraju pokazati svijetu što je ispod tirkiznog i modrog Jadrana – da ljudsko smeće ne bi trebalo biti dom oradama i ražama. Nije mu mjesto tu.

Iako je akcija 80 posto sufinancirana od Fonda za zaštitu okoliša, istina je i ta da je svaki od njih dao svog novca da ide na brod Tunu i da roni.

Nije im teško – srce je veliko, želja za očuvanjem okoliša još veća. Putevima prijateljstva svatko je na palubu donio nešto svoje – kapju domaćeg maslinova uja ili litru domaćeg vina, teglicu domaćeg ajvara ili kolut sira, pa red pjesme uvečer prije počinka i srce veliko jer znaju – Jadran je od ovog tjedna barem malo čišći. Ima tu profesora, policajaca, programera, direktora, vatrogasaca – ronioci su to različitih profesija koji će na tjedan dana ostaviti svoje živote, svoje obitelji, poslove, obaveze i zaroniti u dubine.

'Ljudima treba proraditi svijest'

"Mi ne možemo očistiti cijeli svijet, ali možemo dati ljudima svijest da malo promijene odnos prema vodi i očuvanju našeg planeta", govori nam i Darko (sjećate se, Makedonac s rodnim listom iz Šibenika).

I opet – da ne bude sve u svijetu romantičarske priče brige za okoliš i očuvanja Jadrana, Dražen otkriva što oni rade i da je tanka linija kad može sve krenuti po zlu. Svaki zaron i izlazak na površni, iznošenje otpada "gore-dolje" nosi i opasnost od dekompresije. U blažem obliku pojavljuju se trnci, u težem obliku može stati srce.

"Moj prijatelj na Mljetu teški je invalid nakon dekompresijske bolesti. Ali mi volimo ovaj sport, ronjenje, volimo čisti Jadran i uživamo u moru", govori Dražen.

I iako će mu biti mrsko što otkrivamo, treba i to spomenuti, da je veliki motor i pokretač ovakvih akcija svake godine, golema snaga i energija koja iza svega stoji je upravo Dražen, veteran koji i dalje nosi 200-tinjak gelera u tijelu. Osjeti ih da ponekad zaplešu kad zaroni, ali ne da pisati, ne da to spomenuti, za njega će ljudi iz ove akcije reći: "On je najveći među nama, ne da da mu se persira, uvijek će ustupiti stolicu da drugi sjedne, ali on je najveća snaga, čovjek koji je ostvaren i ništa mu u životu ne treba, ali daje".

U idućem nastavku donosi štoriju o kameri koju su izronili nakon četiri godina, odvrtjeli film i našli Rusa koji ju je ispustio, pa za dar dobili iz Rusije – kalašnjikov!