Davno su prošla ona vrimena kad je turistička sezona hranila ljude cili ostatak godine.
Na prvi pogled sve je u redu, lito, turisti, cvrčci, Splitski festival, Split at night, opći šušur i mediteranski štih.
Kad smo kod festivala, čula san na radiju da je pisma od Zorice Kondže ušla u "izlučnu večer", tj. dobila najveći broj glasova publike, šta znači da bi ovo lito na splitskom festivalu mogla bit i jedna dobra pisma. Ajme šta mi je smišna ova rič, "izlučna", asocira me na nekakve izlučevine. U biti, kakve su nan pisme zadnjih godina, izraz je skroz prigodan.
Druge pisme neman pojma kakve su, nisan pratila, ali pretpostavjan da sve frca od dalmatinskih arhaizama, od palmica, lavande, maestrala, jubaviiiiiii , malih barčica, galebića, kamenih kućica, kerumić...pardon, zanila san se. Dobri su i ovi novi klapski đirevi, ne zna čovik više šta oni to pivaju, jel' to pop, ili dalmatinski folk, ili mediteranske sjetno-vrckave hip-hop balade.
Utegnute, brončane i razgolićene
Inače, stanje u gradu je standardno – ne moš proć priko grada, a da se ne sapleteš priko stolica i štekata koji niču ka gljive posli kiše. Di god se okreneš, sve se pritvorilo u ugostiteljstvo. Ne bi me začudilo da uskoro i trafike u svoju ponudu uvrste, šta ja znan, hobotnicu ispod peke koja će u po cijene ić uz novine i cigarete. Većina ugostiteljskih djelatnika stoji na ulici. Konobari sa menijima u rukama montirani isprid restorana spopadaju nevine turiste. Hostese, utegnute, brončane i razgolićene taman koliko triba za dizanje dohotka od turizma, skakuću isprid raznoraznih butika, prodaju bogtepita šta, svi su postali ulični zabavljači.
Ne znan koliko oni konobari uspiju privuć gostiju s obziron da na metar kvadratni imamo po devetnajst restorana i konoba i fastfudova. Možda bi tribali pojačat svoje nastupe recimo tako da gutaju vatru ili rade nešto slično šta bi ih izdvojilo iz mase i uvjerilo turista da se baš u njihov restoran ili konobu isplati uć. U svakon slučaju, teška je to borba, pravi litnji front, a turisti, pogođeni recesijon ka i mi, sve se nešto nećkaju, proučavaju one menije, analiziraju, reka bi čovik da čitaju drevne budističke spise, a ne menije sa navodno friškon ribon i plodovima mora.
Nakon šta po ure intezivno bulje u jelovnik, dok in oznojeni konobar elaborira sve to i objašnjava da spaghetti znači spaghetti a frutti di mare da znači frutti di mare, (a u sebi in spominje mater škrtu europsko-zapadnjačko-recesijsku) ljubazno se zahvale i na prvon fastfudu iza kantuna kupe hot-dog.
Ostane im...
No dobro, nije sve tako crno, ipak se tu uspije i ubacit kojeg gosta u restoran, pogotovo u razdoblju između petnajsti sedmog do petnajsti osmog. U tih nategnutih misec dana vlasnici restorana moraju bit još i veći akrobati od svojih konobara i hostesa. Triba namirit plaće radnicima, kuhinjskom osoblju i konobarima, platit dobavljače, platit poreze, prireze i zareze državi i gradu i kad poplaćaju sve šta triba, ostane im... Dobro, neću prostačit, ali recimo da s tim šta ostane može eventualno bit zadovoljan samo vlasnik ženskog roda, tj. vlasnica, pod uvjeton da se nalazi u teškoj seksualnoj apstinenciji. Isto to dobiju i svi zaposleni. Bez obzira na seksualnu opredijeljenost.
Dućan za otkup zlata-sportska kladionica-restoran-kafić
Uz sve te restorane i konobe, u zadnje vrime se masovno otvaraju dućani za otkup zlata i sportske kladionice. U principu, posloženi su po metodi dućan za otkup zlata-sportska kladionica-restoran-kafić, dućan za otkup zlata-sportska kladionica-restoran-kafić, i sve tako. Samo na prvi pogled tu vlada neopisivi i nelogični nered. Na drugi pogled, poduzetnička domišljatost našeg čovika fascinirala bi i najjače europske i američke poslovne čarobnjake.
Naime, logika kaže - recesija je, teška kriza, čovik ide prodat malo obiteljskog zlata. Onda s tom lovom ide u sportsku kladionicu nadajući se da će štagod dobit i moć otkupit vlastito zlato nazad, prije nego šta mu žena skuži šta je napravija. Onda kad izgubi lovu na kladionici, a di će, nego u prvi ugostiteljski objekt napit se. Ako pak i dobije neku lovu, a di će, nego u prvi ugostiteljski objekt, proslavit i počastit ekipu. Kako god da okreneš, ispada da je recesija zbližila ljude i u biti nije istina da nigdi nema para. Sve su to naše pare i naše zlato i naši frutti di mare i svi ti škrti strani turisti ne vride ni pola jednog našeg poštenog, očajnog domaćeg čovika.
On nas sve hrani, i njemu hvala.
