Osim s vlastitim bendom Svemir, Zvonka Obajdin je privukla pozornost i kao ključna figura u pokretanju „Bistroa na rubu šume“, kompilacija koje su kantautore s akustarama izvukle iz anonimnosti i pretvorile u homogenu i medijski solidno popraćenu scenu. Svakim novim albumom Svemira, međutim, Zvonka se sve više udaljava od tog „bistroa“ i polako pretvara u najzanimljiviju regionalnu „polaznicu škole“ Grama Parsonsa, Tima Hardina i ostalih koji su stvarali „kozmičku američku glazbu“, kao i njihovih americana nasljednika. „Male laži“ tako otvara istoimena pjesma koja, kao i naredna, pomalo nedorečena „Iz daljine“, u sjećanje doziva radove velikih Cowboy Junkies s čijom pjevačicom Margo Timmins Zvonkin vokal dijeli dosta sličnosti. „Vrijeme“ autorski potpisuje cijeli bend, no prva među jednakima u toj je skladbi svakako gitaristica Saša Dokmanović koja obične midtempo balade obogaćuje psihodelijom, bluesom, „zvonjavom“ Byrdsa pa čak i indie -rockom. Njezina gitara istovremeno se nadmeće i savršeno nadopunjuje s violinom Ivane Žabkar u „Kasno (Indian Summer)“ i „Dunjinoj pjesmi“, no u sviračkom smislu ipak su najdalje dobacili prilikom uglazbljivanja Ujevićeve „Pobratimstvo lica u svemiru“ koju do vrhunca dovodi noiserski bučni, gotovo atonalni solo Ivana Ščapeca iz upokojenih Vlasta Popić. Vrijedi spomenuti i „Zimsku“, novu verziju jedne od manje interesantnih pjesama s debija, koju je kombinacija živog bubnja i programminga pretvorila u najboljih četiri minute „Malih laži“. Tekstualno, Zvonka i dalje iskazuje izniman talent za pretvaranje svakodnevnih, po ničemu posebnih prizora u lijepe poetske minijature, što njezina intimna promišljanja o životu i ljubavi čine univerzalnim i bliskim bilo kome od nas. Nepotrebna i prilično nerazrađena obrada Cureove „Catch“ na kraju je ispala i jedini pravi promašaj albuma koji jasno pokazuje koliko je Svemir, u svega nekoliko godina postojanja, sazrio i napredovao.
Ocjena: 8/10
