Tomislav, Dario i Igor muškarci su u ranim tridesetima koji se danas ne razlikuju mnogo od svojih vršnjaka. No, iako vode uobičajen život, zauvijek će sa sobom nositi iskustvo koje im je donijela droga. Oni su rehabilitirani ovisnici koji su nakon pada na dno života pronašli svoj put natrag.
S drogom su se prvi put susreli kao tinejdžeri, da bi do adolescentnog doba konzumiranje teških opijata postala njihova svakodnevnica.
Dnevno za heroin trošio po 500 kuna
"Sve je počelo odlascima na techno partyje, tamo sam uzimao ecstasy i speed, a poslije sam postupno završio na kokainu i heroinu. Bile su to ratne godine, a ja na "internetskom" školovanju pod nadzorom odgojitelja koji nisu puno marili za bježanje noću u grad. Imao sam osjećaj, kao i prijatelji koji su me okruživali, da sam dio nekog drugog, boljeg svijeta. Ali, naravno, kako su rasli apetiti za drogom, brzo se pokazalo da taj svijet nije nimalo lijep.
Trebalo mi je sve više novca pa sam se počeo baviti kriminalom. Iz roditeljskog doma ukrao sam sve što sam mogao. Novac, nakit, umjetnine, odjeću, videorekordere, mikrovalnu pećnicu... ma baš sve. Zaposlio sam se, ali to nije prestalo. Plaća mi nije bila dovoljna za drogu. Prvi posao sam i izgubio kada su otkrili da se drogiram. Onda sam pet godina radio kao barmen na kruzerima gdje sam samo još dublje potonuo u ovisnost. Kada sam završio na heroinu, dnevno sam trošio po 500 kuna, počeo sam gubiti kontrolu nad sobom i droga je prestala biti užitak, već samo bol i patnja”, priča za Glas Slavonije Tomislav, te dodaje kako je shvatio da je dotaknuo dno kada je već bio na rubu suicida i spavao na cesti. Tada je spas pronašao u udruzi NE-ovisnost i terapijskoj zajednici.
Sličnu životnu priču imaju i Dario i Igor.
Dario je također eksperimentirati s drogom započeo kao tinejdžer, sa 14 godina.
Žali što su patili roditelji
"Završio sam školu, radio u zdravstvu, aktivno se bavio sportom. I sve sam zbog droge izgubio. Prvo trava, hašiš, ectasy, speed, pa potom i kokain i LSD", otjerali su me u kriminal i daleko od svega što sam htio. Zbog svega toga, tek danas, s 35 godina, imam osjećaj da mi počinje život. Bavim se stolarijom, zarađujem za život i u tome uživam. Imam pred sobom budućnost i ne želim razmišljati o onome što je bilo", kaže Dario.
Za razliku od njega, Igor svoju ovisničku prošlost ne želi zaboraviti. Ona je za njega važno životno iskustvo koje ga je ojačalo i učinilo čovjekom kakav je danas. Jedino bi, kaže, sve što se dogodilo izbrisao radi patnje koju je zbog njega prošla njegova obitelj. Išao je školu za pomorca, polagali su u njega velike nade, a razočarao ih je, kaže, na najgori način.
Igor je na drogu protratio čitavo desetljeće, a umalo i cijeli život. Više puta bio je korak do smrti.
"U nekoliko navrata sam se predozirao. Jednom sam završio u bolnici, a u drugim slučajevima su me izvukli 'moji', nekim metodama koje su poznavali okorjeli ovisnici. Ni sam ne znam kako sam se toliko puta uspio izvući. Nakon tih situacija uvijek me obuzimao grozan osjećaj ništavila koji se ne može mjeriti ni sa čim", kaže Igor. Tomislav, Dario i Igor kažu kako su od svojih roditelja ovisnost godinama uspješno skrivali. I to ne zato što su bili posebno vješti, nego zato što su oni do zadnjeg trenutka zatvarali oči.
