Dok mještani zagrebačkog Jakuševca, riječkog Halublja i okolice Varaždina vode bitku s lokalnim vlastima jer od smeća ne mogu disati, Švedskoj je smeće potrebno za proizvodnju struje i toplinske energije, pa su ga čak počeli uvoziti od susjednih zemalja. Treba li i Hrvatskoj takav sustav? Ako se pita donedavnu ministricu zaštite okoliša Mirelu Holy , odgovor je 'ne'.

"To što se dogodilo Švedskoj nam ne bi trebao biti primjer i uzor kojim bismo trebali težiti jer se tu pokazuje loše planiranje. Naime, Šveđani su gradili predimenzionirana, odnosno prekapacitirana postrojenja za termičku obradu otpada", pojašnjava Holy i dodaje kako je takav sustav preskup čak i za Švedsku.

'Sve je pitanje ponude i potražnje'

Podsjeća da Hrvatska ima slična iskustva sa zagrebačkim pročistačem voda. "To je također prekapacitirani projekt zbog kojeg sada imamo problema jer je ugovor s privatnim partnerom nepovoljan za Grad Zagreb", istaknula je Holy.

Bivša ministrica je jedna od onih koja se zalaže da se u Hrvatskoj uspostavi tržišni sustav gospodarenja otpadom, što bi sigurno dalo vjetar u leđa gospodarstvenicima. Primjerice, trgovački lanci robu kojoj je istekao rok zbrinjavaju na deponij i to moraju platiti. Kad bi se uveo sustav organiziranog prikupljanja otpada, situacija bi bila drugačija, kaže profesor s Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku Davor Kralik.

"Taj trgovački lanac bi bio sretan kad bi dao tu robu, odnosno dao meni da ju je zbrinem, a da ne plaća troškove. Njima je to zarada. Sve je pitanje ponude i potražnje", kaže Kralik.

Izraženo u brojkama to izgleda ovako - od jedne tone otpada može se dobiti oko 2.000 kilovat sati električne energije. U Hrvatskoj se 20 posto potrošene energije uvozi, a cilj je do 2020. godine opskrbljivati se iz vlastitih izvora. Umjesto prerade smeća, neki građani su se okrenuli drugim načinima proizvodnje energije.

Umjesto proizvodnje energije iz smeća, okrenuli se -suncu

Primjerice, Siniša Drčec iz Sarvaša je na kuću instalirao fotonaponske ćelije. "Prvo sam htio napraviti za svoje kućanstvo da bih imao neovisno kućanstvo o bilo kakvim energentima, a onda se prošle godine pojavila mogućnost da se ta električna energija može prodavati državi. To je bila dodatna investicija od 6 tisuća eura. Imam ugovor na 12 godina, a od države imam poticaj za svaki proizvedeni kilovat. Za pet i pol godina se isplati investicija, a sve ostalo je čista dobit", rekao je Drčec.

Takva investicija stoji najmanje 30 tisuća eura. Velik je to novac, kaže Drčec, ali vrijedi svake lipe. Prepoznali su to i njegovi susjedi, koji su se također okrenuli samostalnoj proizvodnji struje. U svakom slučaju, isplati se.

"Kada se jednom sastavi, miran si dok si živ. Saniraš kada se koji panel pokvari, a garancija je 25 godina na materijal", istaknuo je Drčec.