"Bože, hoće li Robert Smith ikad upokojiti The Cure?", prva je reakcija na preslušavanje novog albuma engleskih pop mračnjaka.
Poučeni katastrofalnim prethodnicima "The Cure" i "Bloodbrothers", na "4:13 Dream" pokušavaju reproducirati sve ono što ih je nekoć činilo dobrim bendom pa je, primjerice, uvodna "Underneath The Stars" blizak srodnik ultimativnoj darkerskoj baladi "Forrest", dok "The Only One" i "Freakshow" djeluju kao da su nastale po špranci popističnih hitova "Why Can I Be You?" ili "In-Between Days".
Očigledno su postali svjesni svojih nedostataka, što je u svakom slučaju pohvalno, kao i ideja potkradanja od samog sebe, no za suvislu realizaciju iste trebao je još samo detalj kojeg Cureovci nemaju već jako, jako dugo - inspiracija.
Smith zvuči umorno, grupa svira rutinski kao na autopilotu pa novi album u osnovi nije ništa drugo osim tužnog epitafa jednoj od najznačajnijih pop-rock skupina osamdesetih.
Uskoro će im New Musical Express uručiti svoju prestižnu "Godlike Geniuses" nagradu, što bi poslije "4:13 Dreama" zaista trebali iskoristiti da objave kako odlaze u penziju.
