“Mir, mir, mir – nitko nije kriv” – skoro pa da bi se na tu dječju mirilicu mogli svesti zaključci dugoočekivanog sastanka premijera Zorana Milanovića i izaslanstva branitelja iz Savske 66.
Branitelji nisu barbari ni teroristi, Milanovićeva vlast nije nenarodna, svak’ se svakom ispričao, taštine su smirene i podmirene i… to je to.
Do nikakvih konkretnih pomaka, zapravo, nije došlo nakon gotovo dva sata razgovora. Vlada nije smijenila ministra branitelja Predraga Matića, izričito je odbila zahtjev o braniteljskom ustavnom zakonu, šator i dalje ponosno stoji i stajat će do daljnjeg na javnoj površini u Savskoj 66, niti jedan branitelj nije ni za lipu bogatiji, a ni siromašniji nakon “povijesnog” ponedjeljka.
Čemu onda cijela predstava? I kako to da su unatoč izostanku bilo kakvog dogovora – osim onoga da će se dalje dogovarati – sve strane zapravo zadovoljne takvim besplodnim sastankom?
Odgovor je jednostavan.
Šator je niknuo iz političkih razloga, svi su ga politički akteri – i branitelji i Vlada i Predsjednica i HDZ – tamo mjesecima održavali dok god su procjenjivali da im je to u političkom interesu. Iz istih tih političkih interesa sada se lopta spušta na zemlju.
Uzalud se Josip Klemm trudio na sastanku objasniti da šator u Savskoj 66 nije politički motiviran i da tamošnji branitelji “nisu ničiji PR niti skupljači nečijih političkih poena”. Od trenutka kad je na njemu obješen natpis “Oba će pasti”, od trenutka kad je izviždan Ivo Josipović, a kao kraljica dočekivana Kolinda Grabar-Kitarović i HDZ-ova izaslanstva – stvari su tu bile više nego jasne. Jednako kao što je jasno da je Zoran Milanović ovakav sastanak komotno mogao održati i prije 200 dana da nije tada procijenio kako i njegovoj Partiji u predizbornom vremenu odgovara taktika sukoba, podjele i straha jer diže na noge uspavane i razočarane lijeve birače. O tome koliko je Šator odgovarao HDZ-u i njihovoj predsjedničkoj kandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović, ne treba niti govoriti. Dovoljno je prebrojiti koliko su puta dolazili u njega.
Politika u Hrvata sklona je olakom puštanju “duha iz boce”, i to ponajprije duha mržnje, netrpeljivosti, podjela i teških riječi. No, kad se taj duh pokaže u svoj svojoj zastrašujućoj veličini i grozoti – kao što se to dogodilo prošloga petka na Markovu trgu – onda se političari zavuku u mišje rupe.
Puka je i sretna slučajnost da tog petka nije pala mrtva glava ili glave na Markovu trgu jer onda ni političari ni vođe prosvjednika ne bi dobili priliku za ovakav elegantan uzmak iz kaše koju su sami zakuhali.
Ovako, sada kada su se stvari otele kontroli, nikome više ne odgovara uzavrela atmosfera u šatoru, vruće je u njemu i SDP-u i HDZ-u i samim isturenim i udarnim iglama branitelja. U glavne aktere očito se uvukao strah da situaciju više ne mogu kontrolirati, a pokazao je to i Josip Klemm isprikom građanima zbog plinskih boca na Savskoj cesti.
Dosada podijeljena javnost počela se opasno naginjati prema osudi poteza revolucionara iz Savske, pa je u pitanje došlo hoće li “nakon Prvoga pasti i onaj Drugi” iz parole “Oba će pasti”.
Zato je danas u Banskim dvorima postignut dogovor o taktičkom primirju koje će, bojim se, potrajati samo dok se (političke) snage ne pregrupiraju.
Jer volju za pravim dogovorom nije pokazala niti jedna strana.
