Punih 25 godina prošlo je od raketiranja Zagreba. Tog 2. svibnja 1995. pobunjeni Srbi izveli su napad u kojem je u središtu Zagreba poginulo sedam, a ranjeno 205 osoba.
Na Trgu svibanjskih žrtava 1995. počast civilima poginulima u raketiranju odao je i gradonačelnik Milan Bandić, položivši vijenac i zapalivši svijeću ispred Spomen-ploče zajedno s predstavnikom članova obitelji stradalih i predsjednicom Udruge civilnih žrtava.
Napad na Zagreb ponovio se i dan poslije, 3. svibnja. Granate su zasule i HNK, njihove balerine i baletane kao i studente Akademije dramskih umjetnosti.
Naš reporter Dario Todorović donosi ispovijest ljudi koji su čudom preživjeli napad koji im je obilježio živote. Ni 25 godina poslije nije im jasno kako je itko mogao narediti takvo barbarstvo nad civilima.
Kiša projektila bez upozorenja zasula je glavni grad. Zvončići, sitne granate u raketi, zabranjeni međunarodnim konvencijama, imali su jedan cilj - nanijeti što više civilnih žrtava. Prvi dan napada u središtu grada ubijeno je petero ljudi. Dan poslije i baletna dvorana HNK natopljena je krvlju.
"Naša lijepa baletna dvorana... Zvončići su pali točno ovako kroz stakleni vrh. Bilo nas je jedno 45-50 plesača, radilo se na jednom velikom internacionalnom baletu Donauballet. Plesači su radili, glazba je svirala... ja sam ovamo ušla nešto pitati i tu se bez ikakve najave samo dogodila ta grozna eksplozija", kazala je Almira Osmanović, bivša baletna prvakinja pa nastavila:
"Svi koji su bili s ove strane su ostali neozlijeđeni, mi svi ostali s one strane smo dobili te male, sitne gelere po tijelu... strašna panika, krv, sjećam se balerine i Christophera, vidiš krvave noge, lica, tijela, panika, plač, strahota jedna."
Iznad tunela koji spaja HNK i Akademiju dramskih umjetnosti, a koji vodi ispod prometnog Zelenog vala, tog 3. svibnja palo je još granata. One su zauvijek promijenile život tadašnjeg dekana ADU-a Enesa Midžića. Svjedočio je ranjavanju sedmero studenata i djelatnika Akademije i smrti mladog brucoša.
"Ispred Akademije ranjeno je nekoliko studenata, a smrtno je ranjen i student prve godine filmske režije Luka Sračić... Nosio je svoj mali sinopsis za prvu filmsku vježbu autobiografija... Ti papiri su ostali ležati u krvi. U toj autobiografiji ima nacrtane avione koji bacaju bombe i nekakve usputne črčkarije koje nam uspomenu dodatno otežavaju i do današnjeg dana", prisjetio se Enes Midžić, bivši dekan Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Granate su probile i Akademijin krov u kojoj su tada bili osoblje i studenti.
"Probio je krov i veliku rupu napravio u podu. Mom gostu ništa, a mene su upravo ova otvorena vrata spasila... U jednom je hodniku također projektil probio krov. Tamo je ranjen naš docent Munetić. I u kancelariji naše tajnice probio je projektil strop. I ona je bila ranjena", mučno je sjećanje Enesa Midžića.
Samo sreća spasila je studente čije je predavanje završilo minutu prije nego što je još jedna granata probila krov. Da nisu izašli van, sigurno bi bilo više ranjenih i mrtvih.
Bezobzirnost i surovostgranatiranja dokazuje i to što je meta bila i Klaićeva bolnica, u kojoj su bila djeca i ranjenici. Suludo granatiranje Zagreba, Siska, Karlovca i Jastrebarskog 1995. bio je osvetnički čin srpskih pobunjenika nakon uspješno provedene akcije Bljesak, nakon koje je bilo jasno kako agresor uz zapadnu Slavoniju gubi i čitav rat.
Za ovaj su zločin odgovorni čelnici tadašnje SAO Krajine, ratni zločinac Milan Martić, ali i general-major Milan Čeleketić koji je ove godine nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, no i dalje uživa na slobodi u Srbiji koja ga odbija izručiti. Svjedoci zagrebačkog pokolja, pak, odbijaju zaboraviti.
"To je jedan događaj koji se neće nikad zaboraviti. Ostat će zauvijek u našim sjećanima", kaže Almira.
U dva krvava dana u Zagrebu ranjeno je više od dvjesto, a ubijeno sedmero ljudi. Trećeg svibnja obilježava se i Dan ADU-a u počast Luki Sračiću i svim studentima i djelatnicima Akademije koji nisu dočekali kraj Domovinskog rata.
