Iako sam na Facebooku već poprilično dugo, ipak me često iznenade
neke pojave koje se u biti ciklički ponavljaju pa se iznenađujem
i vlastitim reakcijama na dotične. Imam jednu prijateljicu koja
mi je ovako objasnila svoje neposjedovanje Facebook
profila:
"Taman sam bila otvorila FB račun, pa jednom prilikom nekom nešto
stidljivo lajkala. Nakon dvije sekunde u inbox mi je
uklizala poznanica i zgroženim tonom upitala da kako sam mogla
TOJ osobi lajkati to nešto jer da je dotična glupa kokoš. To me
tako prestravilo da se više nikada nisam pojavila na toj mreži."
Kad sam je pitala što je to toliko zaprepastilo u tome, objasnila je da se radilo o osjećaju (i činjenici) da gomila ljudi prati tako reći svaki tvoj pokret i da možeš nenamjerno upasti u svakakve spletke i moralne dileme na razini petogodišnjaka.
Njena reakcija bila mi je pomalo smiješna, ali ako želim biti iskrena prema samoj sebi, i ja na momente imam potrebu zatvoriti račun i više se nikad ne vratiti. Naime, koliko god bilo zanimljivo pratiti kako ljudi reagiraju na sva aktualna i manje aktualna događanja u društvu, čini se da te reakcije svakim danom postaju sve pretjeranije, pa i besmislenije. Kao da su nam svima fitilji sve kraći i kraći - nekada vedre, zabavne facebook livade pretvorile su se u minska polja. Moraš dobro paziti kuda hodaš, gdje gaziš, jer ako krivo nagaziš, odletjet ćeš u zrak i ti i mnoga tvoja facebook prijateljstva.
Mrtvi i ranjeni padaju po Fejsu
Takvi napeti periodi dolaze u valovima, obično usko povezani s trenutnim zbivanjima na političkoj sceni. Evo, recimo, najfriškije epizode s predsjednikom Milanovićem.
Svaki put kad on nekog nanišani, po Facebooku padaju mrtvi i ranjeni. Rat se, naravno, odvija između onih koji ga podržavaju i onih koji se nad njegovim ponašanjem zgražaju. Taman smo mislili da su se malo stišali ratovi oko postojanja i nepostojanja virusa, oko nošenja maski i svih ostalih pitanja vezanih uz pandemiju, stožer, teorije zavjere i slično, taman smo se radovali malom predahu, kad eto ti Milanovića.
"Svatko ima pravo na svoje mišljenje"
Naravno, većina nas nastoji biti politički korektna pa na početku svih rasprava jedni drugima pristojno dajemo do znanja da mislimo drugačije. Sljedeća stepenica verbalnog nadmudrivanja je ona gdje te tvoj protivnik uvjerava da je tvoje drugačije mišljenje apsolutno pogešno. Na to mu ti strpljivo objasniš da je tvoje mišljenje apsolutno ispravno. Publika koja prati razvoj diskusije u toj fazi već trči po kokice i još se udobnije zavaljuje u stolicu ispred ekrana. Naime, iskustvo im govori da sad slijedi onaj trenutak kad će jedan od sudionika dostojanstveno i suzdržano reći drugome: "Svatko ima pravo na svoje mišljenje". Ta rečenica je najveća i najpodlija zamka ikad smišljena u povijesti svih društvenih mreža.
Naime, onog trenutka kad ti netko na fejsu kaže da svatko ima pravo na svoje mišljenje, to zapravo znači da bi ti dotična osoba u tom trenutku najrađe s guštom iščupala grkljan, a i kabele iz zida i sjekirom smrskala kompjuter, laptop i mobitel tako da više nikad i nigdje ne izraziš svoje glupo mišljenje.
Nakon što smo se svi složili da svatko ima pravo na svoje mišljenje, kreću slobodnije i grublje kvalifikacije, ukratko, uvrede na osobnoj razini s namjerom da te zauvijek riješe patološke potrebe da to svoje mišljenje naokolo i izražavaš. Publika se u tom tenutku, ustiju punih kokica, osjeti pozvanom sudjelovati, pa se situacija dodatno naelektrizira i zakomplicira. Niti desetak minuta kasnije, svi su posvađani sa svima, ponekad i sa vlastitim mišljenjem, jer više nije važno ni što je Milanović rekao, ni tko je u pravu, ni tko barata činjenicama a tko ručnim granatama, ni "čiji je dida bija ustaša a čiji partizan", važno je samo na ratnom polju ostaviti što više mrtvih tijela, pardon, "odfrendati" i blokirati sve što se u toj raspravi još miče.
Briga za demografsku sliku
Ako ste mislili da je tu priča gotova, varate se. Sad se prelazi
na viši nivo, traži se tko je sve od vaših prijatelja prijatelj s
vašim novostečenim neprijateljem. To se lako provjeri brzim
pregledom zajedničkih prijatelja, od kojih bi svi, po vašem,
jedinom ispravnom mišljenju, trebali postati zajednički
neprijatelji. I ne dao ti bog da te tvoj prijatelj ulovi kako
lajkaš status njegovog novopečenog neprijatelja! Gospodin vlasnik
Facebook mreže trebao bi uvesti opciju anonimnog lajkanja u svrhu
spašavanja ono malo prijateljstava koja su još opstala nakon svih
spornih društvenih pitanja.
U svakom slučaju, taman kad se dim slegne i puščane cijevi
ohlade, taman kad misliš ajd', sad ćemo imati malo mira, uleti
Milanović. Ponovo. Netko bi gospodinu predsjedniku trebao reći da
mu ovo stvarno nije u redu i da njegove izjave prijete dodatno
ugroziti i demografsku sliku Hrvatske.
Pa zamislite samo koliko se potencijalnih ljubavi i veza ugasilo u samom začetku zbog svih tih svađa, raskida prijateljstava i pustih blokiranja? Koliko je tu moglo nastati virtualnih ljubavi a potom i rumene male dječice, spajanja izgubljenih virtualnih duša, stvaranja novih pokoljenja, sreće i blagostanja? Kakav je to uopće predsjednik države koji ne misli na svoj narod na facebooku? Neki dan je predsjednik u nekom razgovoru izjavio da njemu uopće nije u interesu da se svađa. Majko moja, što bi tek bilo da mu to jest u interesu? Pa ne bi kamen na kamenu ostao. Hoću reći, ne bi lajk na lajku ostao.
Od svih kolumni koje sam ikad napisala, ova mi je bila najteža jer sam nastojala pisati tako da nitko od mojih facebook prijatelja ne skuži podržavam li ja predsjednika ili ne. Pa nisam se luda o tome javno izjašnjavati, izgubila bih i onih četvero facebook prijatelja koji su mi preostali. Znam da imam pravo na svoje mišljenje, ali nisam toliko naivna da ga i izrazim. Predsjedniče, molim Vas, danas nemojte ništa izjavljivati, bar dok ne smislim neko mišljenje zbog kojeg mi moji virtualni prijatelji neće zauvijek onemogućiti – misliti!
