Završila sam nedavno s čitanjem jedne meni jako intrigantne knjige. Doduše, kasnim, jer je ista odavno već bila svjetski bestseller. Knjiga se zove "Čovjek zvan Ove". Priča je to o čovjeku koji, između ostalog, živi tako da se čvrsto drži svih svojih principa, a ima ih nevjerojatno puno.
Drži ih se uporno, tvrdoglavo do iritacije i život s njim stvarno nije lak. Čak i kad tim opsesivnim neodustajanjem od svojih principa stigne do točke gdje i njegovi najbliži mogu biti povrijeđeni, on tjera dalje po svom. Mada u početku u čitatelju izaziva negodovanje i mrštenje, malo pomalo prema njemu počinjemo osjećati simpatiju i sućut. A to se događa onda kad počnemo shvaćati da su mu, nakon svih tragedija i boli koje su ga u životu zadesile, principi ostali jedino čvrsto za što se mogao uhvatiti. Taj život servirao mu je toliko gubitaka i samoće da je sebi sagradio kuću od čvrstih blokova principa i uvjerenja, da bi unutar tih solidnih, neprobojnih zidova konačno pronašao malo sigurnosti. Pa makar i lažne.
Raskidali Facebook prijateljstva
Sjetila sam se neobičnog, istovremeno odbojnog i simpatičnog gospodina Ovea zadnjih dana dok sam pratila puste fejzbučke ratove izazvane koronavirusom i svim događanjima oko njega. Gledala sam kako se, baš kao i on, ljudi tvrdoglavo drže svojih priča, svojih "argumenata" ili žilavo ustraju na svom viđenju situacije čak i ako nijedan suvisli argument ne posjeduju.
Ustrajavali su i onda kad je njima samima, a i svima oko njih bilo jasno da su zabrazdili u besmislenu agresiju prema ljudima koje nikad u životu nisu vidjeli, a po svemu sudeći nikada i neće.
Nažalost, i sama sam sudjelovala u nekoliko žestokih rasprava gdje se sve prašilo od ubjeđivanja protivnika u svoje, jedino ispravno mišljenje i većina tih malih ratova završila je (o)tužno – međusobno smo raskidali Facebook prijateljstva, blokirali se uzduž i poprijeko i zakleli se da s "takvima" više nikad u svom (virtualnom) životu nećemo imati posla.
Pravednička pjena
Nakon što sam se malo ohladila, nakon što su se strasti smirile, kao i bezbroj puta do tad zapitala sam se što mi je to trebalo. Svi mi volimo misliti o sebi kao o razumnim bićima otvorenog uma i taman kad se lijepo uljuljamo u toj laskavoj baladi spjevanoj nama samima, paf! Evo nas najednom kako nam u nekoj, unaprijed na propast osuđenoj Facebook-raspravi kulja dim iz ušiju, a na usta izbija pjena.
Pravednička pjena, dakako. Jurišamo i pucamo iz svih oružja jer smatramo da nam naš otvoreni um i dobronamjerna priroda na to daju pravo – to bi bilo otprilike kao da uvjereni pacifist baca granate po onima koji, iz raznoraznih pobuda, misle da nema ničeg lošeg u bacanju granata. Kontradiktorno, kako god da okreneš.
U svakom slučaju, nakon što sam sebi osvijestila da sam opet popustila i zaplela se u apsurdnim, apsolutno neproduktivnim virtualnim sukobima, zaklela sam se da si to više n i k a d neću dopustiti. Al' što ću, samo sam ljudsko biće, za mjesec dana ću ovo zaklinjanje vjerojatno zaboraviti i opet se na fatalnoj društvenoj mreži s nekim zakačiti. Ne u vezi s koronom nego na neku drugu temu, ako korona uopće ikad, za mog života, prestane biti tema.
Smiješne virtualne bitke
U međuvremenu, dok mi, zajapureni, bijemo te svoje neke smiješne virtualne bitke, oko nas se događaju neki drugi ratovi, u kojima se nekim ljudima ruše svjetovi malo stvarniji i malo ozbiljniji od Facebook prijateljstava. Ljudi se razbolijevaju. Dijele se otkazi. Bolnice, zbog dugova, ostaju bez lijekova. Neki stanovnici glavnog nam grada još uvijek proživljavaju posljedice nedavnog potresa. Neki su i doslovno ostali bez krova nad glavom.
Ponekad, čitajući vijesti i gledajući fotografije tih sudbina u sigurnosti svoja četiri zida, pomislim kako ne mogu više, kako ću ugasiti sve ekrane. Bude mi, jednostavno, previše.
Nisam stigla ni završiti misao, u Bejrutu je eksplozija raznijela pola grada i ubila više od sto ljudi. I dok u nevjerici promatram onu gljivu kako se diže nad tim gradom, dok mi pred očima promiču lica ranjenih, izbezumljenih, prestravljenih ljudi, zapitam se kolika je količina tuđe boli koju možemo podnijeti? Koliko smo sposobni konzumirati? I što s tim možemo učiniti? Ono što čovjeka, promatrača, ubija više od svega drugog je onaj porazni osjećaj bespomoćnosti pred količinom i težinom nesreća i tragedija oko sebe.
Dogodi mi se i da osjetim užasnu nelagodu samo zbog toga što svu tu nesreću gledam, eto tako, preko nekakvih ekrana. Ima nešto groteskno u tome što su jedni u dimu i vatri, ili u vodi do grla, a drugi to prate "live" iz svojih dnevnih boravaka. Bude me malo sram, mada ne mogu baš točno razlučiti svoju krivicu. Samo me bude malo sram. Doduše, ne mora čovjek otvoriti neki portal, niti gledati u neki ekran da bi ostao potresen. Dovoljno je ponekad baciti pogled na najbližeg susjeda.
Gradimo oko sebe zidove da bi skrili krhkost
Nakon mjeseci s pričom oko pandemije, nakon karantena, izolacije i nedostatka zagrljaja, gubitaka posla, nesigurnosti i tjeskobe u vezi bliske budućnosti, što nam je preostalo? Sasvim sigurno ne pomažemo ni sebi ni drugima istresajući se na nepoznate ljude na koje naletimo u bespućima virtualne nestvarnosti. Ali to je u stvari ono što radi i gospodin Ove.
Gradimo oko sebe zidove da bi skrili krhkost onoga što se nalazi unutar tih zidova.
Neki dan mi je jedna devetogodišnja djevojčica rekla:
"Mislim da miševi mjesečare zato što misle da je Mjesec od sira".
Na stranu to što svi znamo da miševi ne mjesečare. Ona je to, rekla mi je kasnije, ionako izmislila. Uostalom, dijete je i ima pravo izmisliti što god joj se prohtije. Ali pomisao da gladni miševi mjesečare vjerujući da je Mjesec od sira, podsjetila me na vlastita i tuđa nelogična ponašanja.
Možda smo svi mi baš kao i ti miševi. Imamo te svoje male, skrivene gladi pa izmišljamo sebi mjesece od sira. Mjesečarimo po društvenim mrežama, izlazimo na bojišta oboružani svojim principima i čvrstim uvjerenjima, pokazujemo najgore od sebe a iza svega možda stoje samo one naše priče i one naše vlastite, privatne boli koje nitko ne prikazuje na nikakvim ekranima. Pa, kako to već oduvijek ide, zadajemo bol jer i nas boli.
Čak i kad odlučimo ne vjerovati u cijelu priču s virusom, pokolebani i iziritirani nelogičnostima onih koji su zaduženi za naše zdravlje i sigurnost, dakle, čak i kad zanemarimo sve i odlučimo se ponašati kao da je sve u redu, čak i tad ne možemo izbjeći onu neku malu nelagodu u duši. Vjerovali mi ili ne u sve što se oko nas događa (ili ne događa), htjeli ne htjeli, svi smo se promijenili. U takvim okolnostima, vjerojatno nam nije preostalo ništa drugo nego, baš kao i ona djevojčica, izmisliti sebi neki Mjesec od sira.
Ako ništa drugo, nitko nam ne može zabraniti grljenje Mjeseca koji ne postoji.
