Dan oslobođenja Zagreba, koji se obilježava 8, svibnja, i Dan pobjede nad fašizmom, odnosno Dan Europe koji se obilježava dan kasnije, u Hrvatskoj javnosti posljednjih tridesetak godina prate žestoke polemike i duboke podjele društva, čije se prevladavanje, prama stručnjacima, još ne nazire.
Oslobođenje Zagreba povijesni je događaj, koji se obilježava u sjećanje na dan kad su partizanske jedinice ušle u Zagreb, i kojim se slavi slom Nezavisne Države Hrvatske (NDH).
Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA) obilježava ga svečanom akademijom i polaganjem vijenaca u počast osloboditeljima Domovine na Grobnici narodnih heroja i Partizanskom groblju na Mirogoju te na Spomen-području Dotrščina.
Prethodno, u subotu, Mreža antifašistkinja Zagreba organizirala je na savskom nasipu Trnjanske kresove čiji je program uključio brojne radionice, izlagače, štandove, muzejsku izložbu, nastupe zborova i paljenje kresova.
Nazočio im je i gradonačelnik Tomislav Tomašević koji je kazao kako odaje počast za 30 tisuća građana Zagreba koji su dali svoju žrtvu u partizanima i bili žrtve ustaškog i fašističkog terora.
Antifašizam i revizionizam
Povjesničari se slažu da se gledanje na oslobođenje Zagreba poklapa s općim stavom o antifašističkoj borbi u Hrvatskoj.
Povjesničar Hrvoje Klasić ističe da se od 1990. situacija "okrenula za 180 stupnjeva": sve vrijednosti koje su od 1945. prikazivane kao pozitivne, počinju se prikazivati kao negativne, unatoč činjenici da Hrvatsku i vodeću hrvatsku stranku osnivaju brojni bivši partizani, komunisti i antifašisti, koje je predvodio Franjo Tuđman.
Također, unatoč tome što je antifašizam ušao u Ustav i što je Hrvatska dobila praznik Dan antifašističke borbe, dodaje.
Klasić kaže da se radi o raznim oblicima revizionima koji imaju za cilj umanjiti i relativizirati zločinački karakter ustaškog režima.
Nema spora da je trebalo napraviti reviziju narativa koji je postojao o Drugom svjetskom ratu. Ali aktualna revizija je načinjena tako da je, zbog zločina koji su počinjeni, odnosno, možda još važnije, zbog činjenica da su se partizani borili za Jugoslaviju i da je antifašistički pokret predvodila Komunistička partija, sve vezano uz partizane proglašeno negativnim.
Povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest (HIP) Davor Marijan, međutim, smatra, da hrvatski Ustav „nedvojbeno odbacuje komunistički sustav, od kojeg se ratni antifašizam ne može odvojiti“.
Izvorišne osnove Ustava pisao je osobno Franjo Tuđman i one su očigledno bile temelj politike pomirbe na kojoj je Tuđman gradio svoju politiku neovisnosti i demokratizacije Hrvatske, kaže Marijan u jednom o svojih ranijih tekstova, budući nije odgovorio na upit Hine.
Povjesničar Davor Pauković objašnjava da su se unutar nasljeđa komunističke ili socijalističke Jugoslavije od početka devedesetih u hrvatskom društvu formirali suprotstavljeni narativi, pa i samo korištenje pojmova socijalizam ili komunizam u javnom diskursu ima vrijednosnu odrednicu.
Termin socijalizam koristi se znatno češće u neutralnijem ili pozitivnijem diskursu o raznim temama iz jugoslavenskog razdoblja, dok se termin komunizam češće koristi kad se govori u negativnom kontekstu, a gotovo isključivo vezano za zločine, kaže on.
Uloga zločina
Povjesničar Vladimir Geiger u nizu svojih tekstova optužuje partizanske jedinice za zločine koji su kulminirali nakon završnih ratnih operacija i poziva se na izvore koji kažu da bi ukupni ljudski gubici vezani uz pojam Bleiburg i „Križni put“ mogli iznositi najmanje 70.000, a gubici Hrvata oko 50.000 ljudi.
Masovne likvidacije zarobljenika ne bi se mogle događati u takvom broju bez direktiva ili prešutnog odobravanja najvišeg rukovodstva, kaže i naglašava da je velika razlika ubiti protivnika u borbi od ubijanja nenaoružana i bespomoćna čovjeka ili ratnog zarobljenika.
Klasić je rekao kako nema spora da su partizani i zapadni saveznici počinili zločine nad civilnim stanovništvom pred kraj Drugog svjetskog rata, ali napominje da unatoč tome danas ipak slavimo pobjedu nad fašizmom.
Možemo to reći i ovako: bez obzira što su nakon Oluje počinjeni brojni zločini nad civilnim srpskim stanovništvom, danas u Hrvatskoj nitko ne dovodi u pitanje proslavu oslobođenja Hrvatske, kaže za Hinu povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu .
Marijan, međutim, smatra da je danas u Hrvatskoj izraz antifašizam naziv za ono što se do 1990. službeno zvalo Narodnooslobodilački rat i revolucija, te da u poslijeratnoj komunističkoj mitologiji antifašizam nije bio uopće bitan.
On tvrdi da antifašizam guraju udruge među kojima su i one koje još nisu prežalile raspad Jugoslavije i stvaranje države Hrvatske.
Geiger upozorava da „zagovornici komunističkog svjetonazora u Hrvatskoj, koji se danas nazivaju 'antifašistima'“, ponašaju dvolično. "Oni deklarativno osuđuju svaki zločin, a omalovažavaju svako istraživanje koje ne podržava 'antifašističku' sliku prošlosti."
Pauković kaže da se takvim pristupima razvijaju antagonistički narativi, primjerice zločini fašizma nasuprot zločinima komunizma (ustaša vs partizana); rehabilitacija ustaškog režima nasuprot odavanju počasti nevinim žrtvama, i osveta prema fašističkim kolaboratorima nasuprot komunističkoj revoluciji ili obračunu s narodnim neprijateljem.
Napominje da se rasprava odvija u okviru komemoracija koje su pogodan teren za dramatičnu prezentaciju, za suprotstavljanje narativa ili za manipuliranje porukama i simbolima.
Petokraka i kukasti križ
Jedna od agendi te polemike je izjednačavanje simbola dvaju ideologija. Tako, dio članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima nije se složio s dijelom sadržaja dokumenta iz 2018. godine.
U izdvojenom mišljenju oni smatraju da je petokraka trebala biti zabranjena kao prima facie obilježja mržnje. Kad se tomu doda mjesto petokrake u agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu, petokraka ovdje ima posve drukčije konotacije nego drugdje u Europi, smatraju oni.
Klasić ocjenjuje da se izjednačavanje kukastog križa i petokrake događa postfestum, poistovjećujući situaciju iz 1991., dakle ono što je činila JNA s onim što su činili partizani u Drugom svjetskom ratu. Partizanski pokret je bio međunarodno priznat, čiji su pripadnici nosili zvijezde petokrake i ratovali zajedno s Amerikancima, Britancima i Sovjetima u borbi protiv fašizma.
Tada su mogli i neki drugi, recimo Vlatko Maček i HSS, koji su bili znatno brojniji, dobro naoružani i koji su se izjašnjavali kao prozapadni antifašisti, pokrenuti otpor protiv fašizma, ali nisu. Jedini pravi pokret otpora je bio partizanski, kaže Klasić.
Dovoditi ono što su radili Ivo Lola Ribar, Rade Končar i Nada Dimić u vezu sa Šešeljem, Šljivančaninom i ostalima u JNA 1991. - potpuno je besmisleno, ističe.
Propala šansa za završetak podjela
Pauković podsjeća na gestu premijera Ivice Račana iz 2002., kada je na Bleiburgu odao počast žrtvama i ispričao se za zločine komunističkog režima.
Njegov je potez u javnom i političkom diskursu ocijenjen vrlo pozitivno, ali se nisu stvorile daljnje pretpostavke za završetak podjela u hrvatskom društvu u odnosu na traume Drugog svjetskog rata, nego komemoriranja žrtava iz rata i poraća i dalje predstavljaju godišnji vrhunac rasprava o komunističkom nasljeđu u Hrvatskoj, kaže Pauković, profesor na Sveučilištu u Dubrovniku.
Marijan zaključuje da je antifašizam poslužio komunistima da iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj unutar Jugoslavije "nametnu jaram proleterske revolucije", a da isto tako danas antifašizam njihovim ideološkim sljednicima služi da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije.
Klasić odgovara da je u proslavu Dana slobode, koji slavi Europa, utkana i borba hrvatskih i jugoslavenskih partizana, te da se treba čuvati dvostrukih mjerila.
Ako u društvu postoji „razumijevanje“ za zločine koji su počinjeni u Domovinskom ratu, a ne postoji za zločine koji su partizani počinili tijekom Drugog svjetskog rata, to nije dobro, zaključuje Klasić.
