Uznemirujuće snimke uhićenja čovjeka koji je spasio Trnje od poplave, provalivši u objekt Hrvatskih voda da zatvori kanal prema Savi, užarile su društvene mreže. Policajac Tihomiru Blagusu izbija mobitel iz ruke, a zatim ga pritišće koljenom o tlo, zahvatom fizičke prisile koji je zabranjen u policijskom postupanju nakon tragične smrti mladića na splitskom Spinutu koji je bježao policiji, a koja ga je uhitila sličnim zahvatom prije dvije godine. Dodatno je problematičan s obzirom događaje u kojima je sudjelovala američka policija koja je primjenila isti način prisile na Georgeu Floydu, što je uzrokovalo njegovu smrt i nezapamćene prosvjede širom SAD-a. Zašto takav zahvat, ako znamo sve činjenice, zašto takva brutalnost i nervoza, posebno prema čovjeku kojeg bi trebalo razumjeti jer je odradio posao onih koji su ga trebali odraditi, svakako nije jasno. Od ministra Božinovića ni riječi, kao ni od nadležnih institucija, što me dodatno motiviralo za jedno malo istraživanje - zašto je Hrvatska policija toliko nervozna?
U policiji, da se razumijemo, kao i u svim drugim djelatnostima, atmosfera je vrlo važna. Hrvatska policija odražava nestabilnost u državi, kao i svaka druga državna institucija. Kako bi dakle mogli opisati Hrvatsku danas, u srcu ljetne sezone iza koje je očekuje biblijska kriza, tj. kako bi mogli najbolje opisati atmosferu koja vlada u našoj zemlji? Prva riječ koja mi pada na pamet je neizvjesnost, i preciznije – nesigurnost. Kao i svi mi i policajci osjećaju zebnju koju nam donosi jesen, jesen kada završi ljeto i zadnje turističke laste odu. Hrvatske građane očekuje teška zima, očekuju ih ovrhe i bankroti, živjeti se sigurno neće kako se živjelo. U takvoj situaciji zebnje svi smo nervozni, i policajci, jer su ljudi, razmišljaju o istim problemima kao i mi ostali. Kako prehraniti obitelji? Kako platiti kredite? Kako prebroditi tešku zimu koja nas sve očekuje?
Tragedija koja se mogla spriječiti
Posjetio sam nekolicinu svojih osobnih prijatelja, koji rade u prometnoj policiji. Sve ih je duboko potresla tragedija u Starim Mikanovcima koja se dogodila u četvrtak. 19-godišnji vozač je uslijed neprilagođene brzine izgubio nadzor nad vozilom, skletio s kolnika i udario u obiteljsku kuću. Uslijed stravičnog udara živote su izgubile četiri osobe. Sve redom tek punoljetne. Tragedija, govore svi duboko potreseni. Sve te momke znam cijeli svoj život i znam kad su potreseni, ali i kad su frustrirani. U razgovoru s njima shvaćam i razloge njihove frustracije. Ova tragedija, kao i stotine sličnih tragedija na hrvatskim cestama mogla se spriječiti, da ova država ima prave prioritete i više sredstava, ljudstva i edukacije ulaže u hrvatsku policiju.
Ostao sam, moram priznati pomalo zatečen. Zar država ne ulaže dovoljno u svoju policiju? U bolju i adekvatniju zaštitu svojih građana, edukaciju, bolju opremu, više ophodnji na cestama?
Svi su se redom samo gorko nasmijali.
No, vratimo se tren na atmosferu u policiji i osjećaj sigurnosti kod hrvatskih građana. Samo jedan posto sigurnosnih događaja utječe na osjećaj opće sigurnosti hrvatskih građana i oni koji rade statistike, sistematično bilježe rejtinge i pokazatelje, to jako dobro znaju. U moru zločina, tragedija na cestama, pljački, uvijek iskoči taj nesretni jedan posto koji uzburka javnost, kao na primjer događaj s Tihomirom Blagusom i taj jedan posto najviše utječe na osjećaj sigurnosti građana, jer šalje izravnu, ali i sublimirajuću i uznemirujuću poruku. U taj nesretni jedan posto svakako spada i ovaj užasni sudar u kojem je živote izgubilo četvero ljudi.
Takve događaje nazivamo sigurnosnim događajima koji ugrožavaju osjećaj sigurnosti hrvatskih građana. Nakon četvero mrtvih na cesti u području gdje su nesreće česte, hrvatska javnost ima pravo pitati ima li policija dovoljno automobila da osigurava hrvatske ceste? Pitanje uvaženom ministru Božinoviću, imaju li vaši ljudi dovoljno ophodnji, automobila, dovoljno ljudstva da kontroliraju opasne punktove? Hrvatska javnost ministra treba pitati očekujemo li da će danas ili sutra netko na otocima umrijeti jer su hrvatskoj policiji prizemljeni helikopteri?
Božinović: Vozačku i prometnu molim
Ministre Božinoviću, nije poanta priče da biste vi trebali zapovijedati policijom, glavni ravnatelj policije je taj koji rukovodi sigurnosnim sustavom. Poanta je da policija radi svoj posao, da ravnatelj radi svoj posao, ali da im to vi, kao ministar morate omogućiti, sredstvima, ljudstvom, tehnikom.
Naravno da će policija raditi svoj posao kao što ga radi iz dana u dan, naravno da će nadzirati hrvatske granice, kontrolirati promet, neće to raditi ministar Božinović jer to nije njegov posao, mada bi ga divno bilo vidjeti kako vas zaustavlja i traži vozačku i prometnu.
Ministar, a to jest njegov posao, tu je da hrvatskoj policiji osigura uvjete da može raditi, osigura im automobile koji voze i imaju goriva. Kada policija svojim privatnim automobilima dolazi na očevide, tada se događaju ovakve užasne situacije, kada ministarstvo napravi propuste, onda policajci ostaju bez auta, a kada nema auta – nema kontrole.
Pa se ljudi s pravom pitaju zašto nema više ophodnji na cesti, posebno kod ključnih cestovnih čvorova na kojima su učestale nesreće ovakvog tipa, pa kada hrvatski građani još iz medija saznaju da više policija nema ni upola iz proračuna, naravno da se ljudi opuste. Porazgovarjte malo sa našim policajcima uvaženi ministre, spustite se sa svojih medijskih oblaka i zađite malo u svoj resor pa ćete vidjeti problem.
Osjećaj nesigurnosti
Prioriteti.
U jednom danu, kada se dogode tri događaja, to su oni događaji od sigurnosnog značaja koji utječu na sigurnost građana, a za njih hrvatska javnost zna, jer ih poprate mediji, tada dolazimo do krize, loše atmosfere i tog famoznog osjećaja nesigurnosti. O čemu pričamo? Da vam pojasnim, u RH se svaki dan događaju zločini, kriminalne radnje, prometne nesreće i to je nažalost tako. Ako gledate godišnje, možete raditi statistike i naravno je da ih javnost ne poprati toliko ako ih nije direktno pogodilo, ali kada se više takvih medijski popraćenih događaja dogodi u kratkom vremenskom razdoblju, stvara se ta negativna atmosfera koju građani itekako osjete.
Iako se na dnevnoj bazi događaju zločini, nesreće, napadi, taj jedan posto je u fokusu javnosti, ali sasvim je dovoljan. Kao i u slučaju Blagusa i načina uhićenja. To mediji poprate, a produkt toga ispada osjećaj je nesigurnosti koji osjete građani kada je njihova policija – nervozna.
Naši ministri, da podvučemo jednom i za svagda, određuju krive prioritete. Policija tada dolazi u situaciju da gubi svoje prioritete zagarantirane sredstvima iz proračuna. Slučaj privođenja građanina Blagusa dokaz je te i takve situacije, u kojoj građani čekaju policiju da stigne, da se organizira, a kada se napokon organizirala, ljudi okupljeni na cesti shvatili su da su policajci jednostavno – zbunjeni. Da ne znaju što da urade. Pa urade nešto, na najgori mogući način.
Valjda je posao policije da spriječi nasilje, a ne da ga provodi?
Ta i takva nestabilnost dovodi do toga da se, naravno, smanjuje osjećaj sigurnosti kod građana, koji se ne osjećaju više sigurno na svojim ulicama, i dolazimo do toga da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi nešto još veće, što će napokon razokriti svu nestabilnost hrvatske policije koju u ovom trenutku imamo, od nedostatka opreme koja je evidentna, do manjka vozila na cestama i ophodnji što mladim vozačima daje poticaj da divljaju, do kadroviranja koje je katastrofalno jer je po političkoj, a ne kompetentnoj liniji.
Strah i osjećaj nesigurnosti nisu od danas, niti se sve ovo događa od kada je ministra Božinovića. Ljudi ginu na cestama rapidno već godinama, do njih ne stiže pomoć niti na vrijeme niti hitno jer helikoptera – nema! Nema već godinama. A trebalo bi ih biti, kao i jurišnih automobila, zapovjednih automobila, običnih koji su raspoređeni na važnim punktovima. Sve se skupa srušilo odavno.
Što na ovo sve imate kazati, uvaženi ministre
Božinoviću?
