Prije osam godina Starsailor su proglašeni najboljim novim bendom u Britaniji, no za razliku od Coldplaya i Travisa plačljive indie balade nisu uspjeli pretvorili u milijunske tiraže i rasprodane stadionske turneje.

James Walsh i njegova ekipa znaju napisati veliku pjesmu (ovdje su to "Tell Me It's Not Over" i soulom protkana "Change My Mind"), ali nemaju    dovoljno koncentracije za čitav album, kao ni dovoljno potencijalnih hitova da bi to prikrili. Naime, poslije uvjerljivog otvaranja s navedenom "Tell Me It's Not Over" i "Boy In Waiting", slijedi nebulozan surf-blues "The Thames" i razočaravajuća naslovna pjesma, a omjer pogodaka i promašaja otprilike je podjednak do kraja albuma.

Pozornost su pokušali privući i gostovanjem neuništivog Rolling Stonea Ronnieja Wooda, no njegova uloga bila je čisto dekorativne naravi.

Ukratko, ako vam se pruži prilika pogledati koncert Starsailora s njega svakako nećete otići razočarani, pogotovo jer od svih, na početku teksta spomenutih cmizdravaca imaju najveća "muda". Na žalost, za razliku od likova kao što su Chris Martin ili Gary Lightbody rijetko uspijevaju pogoditi ukus masovnog slušateljstva, a, budimo iskreni, nedostatak kvalitete vrlo često je razlog za to.