Majka i kći Stana i Mira Milošević žive u Selu Bojna, 35 kilometar od Gline u posljednjoj kući uz granicu s BiH. Preživljavaju od Stanine mirovine tek nešto veće od tisuću kuna, socijalne pomoći i onoga što im pošalju djeca i unuci.
Najteže bez najmilijih
''Kći mi je poslala po jednom čovjeku stvari, tako da imamo za Uskrs kolača i mlijeka, kave, ali nije mogla meso pošto je pokvarljivo'', ispričala je Mira Milošević.
''Bez svega se može, no najteže je bez najmilijih'', kazala je 87-godišnja Stana Milošević.
''Meni je sin u Srbiji, nema granice, ne mogu prijeći. Tamo su mi i sin i zet, samo jedna kći je sa mnom'', dodala je.
Sa sjetom se sjećaju nekih boljih vremena. Kaže kako se narod nekoć slagao i svi su se međusobno posjećivali. Boljih vremena sjeća se i 83-godišnji Lazo Vojnović iz sela Balinac. Nekad ih je u selu živjelo nekoliko stotina, sada samo tri starca na tri proplanka udaljeni nekoliko kilometara jedan od drugoga.
Nije uvijek bilo ovako
''Samoća ubija, imam to nešto ovčica od nas troje tu i tako s
njima razgovaram. Ja uvijek kažem da je to moj narod, nemam s kim
razgovarati'', kazao je Lazo Vojnović.
I njegova su djeca u Srbiji pa je za njega, od kada je sam, Uskrs
kao i svaki drugi dan u godini. No nije uvijek bilo tako.
''To se slavilo, očekivalo se taj dan, pjesma je bila, sve se
orilo. Pođeš samo deset metara putom i sretneš čovjeka. Sada
možeš sresti samo vepra, vuka, lisicu, ništa drugo'', rekao je
Vojnović.
Lazo je samouki majstor za izradu tambura. Tako krati vrijeme. I
nama je na odlasku odsvirao nešto iz svog repertoara, na
tamburici koju je izradio od trešnjina drva sa svog imanja.
