Nije tajna da je u Splitu, još tamo od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, mjerilo uspjeha i prestiža biti vlasnikom kafića ili ugostiteljskog objekta, kako hoćete.
Ne spominjem konac sedamdesetih bez razloga, jer se upravo tada stvarao taj mit i percepcija kako kafić, buffet ili mondeni restoran može držati isključivo nogometaš, popularni pjevač lakoglazbenih nota i šlagera ili pak povratnik "gastarbajter" iz Njemačke.
"Bravura živit bez lavura"
Taj mit kako je "bravura živit bez lavura" aktualizirao je i
najveći bard Dalmacije i Splita, Miljenko Smoje, koji je
nepogrešivo detektirao želje i snove "maloga čovika" u Splitu. A
taj "mali čovik" u Splitu imao je samo jedan san. Da zaigra u
Hajduka, da se iza dvadeset i osme proda van, i naravno, kada
objesi kopačke o klin – da otvori kafić.
Zlatna generacija Hajduka slijedila je taj poučak, pa su prvi
popularni lokali u Splitu nikli upravo iz tog miljea. "Bili As"
na Pjaci držao je legendarni Dragan Holcer, a prvi pizzeriju u
gradu Boljat, poviše Prime 3, koja se i zvala brojkom - 13.
Zlatna generacija splitske dice, sve redom prijatelji iz djetinjstva, privatno su kasnije nastavili kao sinonimi grada za ugodan, uspješan i lagodan život. Željko Jerkov je recimo otvorio legendarnu "Galiju", a Ivica Šurjak caffe bar na Vidilici. Ta kultna mjesta grada, uskoro će postati omiljena okupljališta Splićana, ali i jasan statusni simbol. Ugostiteljstvo kao prirodan nastavak uspjeha postalo je stvar prestiža. Gazda kavane, buffeta ili pak restorana, postao je simbolom. Načinom života u Splitu.
"Ti lipo sidiš na suncu, sa cvikama na glavi, i gledaš kako drugi rade za tebe". Drugim riječima, Smojinim riječima, "Bravura je živit bez lavura". I na toj agendi odgojena je moja generacija.
Oni koji pamte duže i dulje žive u mom gradu sjećaju se recimo Splita 3, "Koteksa" ili pak Mertojaka, kao sinonima za fascinantne logističke pothvate socijalizma, koji istina nisu blagonaklono gledali na taj zadnji relikt kapitalizma – privatni ugostiteljski objekt, ali su iste ostavljali u staroj jezgri grada, nudeći Splitu nove i fascinantne oblike društvene ugode. Split se prvo urbanistički, a kasnije i mondeno, počeo okupljati po baštama i terasama koje su zamijenile konobe. Kafići su uzeli primat, u svim dijelovima grada, i postali žile kucavice tadašnjih trgovačkih centara, prvih u ovom dijelu Balkana.
Zaklonili vizuru stare gradske jezgre
Uskoro, zaslugom same tranzicije, ali i simbola osamdesetih, i podzemlje i nadzemlje Splita tražit će svojih stotinjak kvadrata. Komad grada na kojem će niknuti raznorazni štekati koji će pojesti ionako pretrpanu gradsku jezgru. Baneri, plakati, panoi, štandovi, točionice na otvorenom, šareni suncobrani i tende, uskoro će zakloniti potpuno vizuru stare gradske jezgre, i na koncu samu palaču koja će se pretvoriti u kaskadno čudovište reklamnih konglomerata.
Imati kafić, i u ovom vremenu, kao i u vremenu Jugoslavije, postalo je mjerom nečije sposobnosti, pameti, ako hoćete i posebnosti. Danas u Splitu teško da će vam iti jedan od mojih sugrađana znati nabrojiti dva liječnika, profesora ili arhitekta, ali svi da ih pitate, znat će vam odgovor i ime onoga koji "drži" štekat na rivi, ili u urbanim dijelovima grada.
Povijest sedamdesetih i osamdesetih, nastavila se u postkomunističkoj Hrvatskoj dolaskom na vlast gradonačelnika koji su pogodovali upravo tom miljeu. Koji su proizašli iz njega, ali i iz takvog mentalnog sklopa. Stambeno – poslovne blokove gradilo se devedesetih s planom da pod ili nad njima nikne terasa ugostiteljskog objekta.
Gradska uprava je sve to blagonaklono gledala
Urbana matrica grada napala je agresivno prostor i urbano planiranje, i da stvar bude gora, sama gradska uprava blagonaklono je gledala na devastaciju koja se događala pred Dioklecijanovim kulama, koje su novim arhitektonskim cirkusima pomodno osvježene logotipovima bezalkoholnih ili alkoholnih pića.
Galerije, knjižare, pa čak i one stoljetne, uskoro će zamijeniti glad. Glad Splićana da i oni imaju komad svog životnog sna. Deset pletenih stolica u bašti, suncobran pivovare i četiri momka u smjeni koji će neumorno raditi za sitniš.
Da bi razumjeli što se zapravo danas u Splitu zbiva, bio je potreban ovaj mali sažetak stanja uma u gradu pod Marjanom. Gradu kojem je već mjesecima glavna i jedina preokupacija – kada će se otvoriti štekati. I to smo konačno jutros i dočekali. Split je okupalo sunce u ožujku, a gradske kavane, kafiće i buffete napunilo se još od šest izjutra.
Uzalud vam je šetati rivom gore – dolje, mjesta ni za lijeka. Na čelu, za posebnim stolovima, moja generacija. Svi redom ugostitelji, i svi redom nekoć kasnih sedamdesetih zaluđeni nogometom. S đačkih stajanja uz Plinaru, dok smo gledali svoje ljubimce i maštali kako ćemo jednom navući taj sveti dres, pola od njih maštalo je da barem taj san ostvari na pola. Da jednom kao i oni – otvori kafić.
I sam pripadam toj generaciji navijača koja je imala povlasticu da na montažnim puntiželama i betonskim skalinama mašta o uspjehu u Splitu. No, socijalizam kao takav nudio nam je više. I nudio kvalitetniji način postojanja. Puno korisniji društvu, i na koncu, puno korisniji čovjeku kao takvom. Ta otmjena i jednostavna ljepota života u Splitu, svaki put me nanovo nasmije iako odavno više nema plamenih zora i udaraca čekića o nakovnje u Brodosplitu.
Bolji, građanski Split, kao simbol zlatne ere koja je iznjedrila toliko talenta i toliko posebnosti da je o tome pričao čitav svijet, sveo se, na žalost, na šarenu palanku iz koje cvrči jeftino meso i na kojima se rasteže jedan macchiato do u beskraj dana. Ta egzilantska zajednica nekoć građanskog i urbanog Splita, postala je njegovim zaglavnim dijelom i praktički jedinim načinom zabave u gradu. Split nije samo postao trgovačkom mekom za svoju okolicu, već je postao i regionalnom metropolom ispijanja kave.
Uništena palanka
Nezaposlena i uništena palanka tako je svoj ispušni ventil našla na rivi. Rivi koja je postala modna pista. Mjerilo uspjeha u današnjem Splitu nije nažalost raznolikost posla i zanimanja, već nova garderoba koja se u aktualnoj koronakrizi nije imala gdje pokazati. Svi ti silni vlasnici apartmana (koji su u novije doba zamijenili prestižom kafiće), svih ovih mjeseci kukali su za svojim komadom svijeta po kojem će moći urbi et orbi prikazati svoj životni uspjeh. Da se ima, iako se ne radi. Da se može, iako sredstva stižu iz nekretnina koje im je ostavio mrski socijalizam. I ta nomenklatura Splita, grada na svojim najnižim granama u povijesti, zavladala je sredinom koja je ne bez zavisti čekala i čeka svoju priliku.
Danas, kada nemate mjesta za prvu kavu i jutarnji tisak, ne možete se oteti dojmu grada kojemu je jedini smisao postojanja sjediti na rivi, sa sunčanim naočalama na glavi, i diviti se svojoj nenadjebivosti. Onoj staroj Smojinoj kako je "bravura život bez lavura". Život kao takav da, jer je život u Splitu ionako ugašen i nema jasne strategije i budućnosti, ali je brate tužno gledati svu tu silnu splitsku mladost.
Mladost koja se nije pomakla u željama i snovima dalje od moje generacije s kraja sedamdesetih.
Mladost koja čeka i sanja san njihovih očeva.
Da jednom otvore kafić.
