Godinu dana mandata koji obnaša kao predsjednik Republike, Zoran Milanović obilježio je u svom stilu divljačkim i primitivnim napadom na udrugu B.a.B.e i Vedranu Rudan.
Čudak i mačo divljak, kako ga je okvalificirala Vedrana Rudan, potkapacitirana je osoba koja se bavi poslom sa kojim nema veze, te je dodala kako bi predsjedniku bilo najbolje da do kraja svog mandata – ostane u krevetu.
Vedrana, ako vam je promaklo, pokušala je u svom stilu predsjednika Republike upozoriti da svojim istupima trivijalizira seksualno zlostavljanje kao i ženske udruge koje se bave tom problematikom, no Zoran Milanović to je shvatio na svoj način, ističući kako upravo te i takve udruge galame i ne dopuštaju razmišljanje drugačije od njihovog.
To i takvo „drugačije razmišljanje“ zapravo je obilježilo godinu
dana mandata Zorana Milanovića, koji se po nekima dosađuje na
svojoj funkciji, po nekima je dodatno i namjerno banalizira, no
jedno je sigurno: društvene mreže dobile su na radost mnogih,
svog čelnog trola. Čovjeka koji se javno usuđuje govoriti i
napisati „što puno ljudi misli, ali ne govori“ i junaka bez dlake
na jeziku koji je spreman u svakom trenutku, o bilo kojoj temi
dati svoj sud i mišljenje. Zar to nije definicija klasičnog trola
koji se dosađuje po društvenim mrežama i kako se to na tim
elektronskim bespućima kaže - hejta?
Mišljenja su naravno podijeljena, a Hrvati su pronašli novu
zvijezdu oko koje će se dijeliti po društvenim mrežama. Po
mnogima Zoran Milanović ima stanovite aspiracije da se dodvori
desnijem dijelu populacije koja po svom starom običaju egzistira
na kontradiktornostima. Onima koji jedva čekaju predsjednika u
Bujici, imponira da čelna osoba bez zadrške žene posprdno naziva
„gracijama“, „gazelama“ združenim u udruge „glupih akronima“, no
istovremeno to je i čelnik koj je već dvaput odbio sudjelovati u
protokolu pod insignijama HOS-a.
Veze s ljevicom
Taj doajen Socijaldemokratske partije Hrvatske, kooptiran u sam vrh SDP-a još tamo od vremena Ivice Račana, sve je ono po svom habitusu što bi trebalo biti odbojno i strano prosječno desnom biraču, no Zoran Milanović kroz svoju karijeru dokazao je kako izvanredno zna lijevu platformu koja ga inaugurira iskoristiti za svoje ciljeve, koji u mnogim slučajevima kroz sve njegove mandate i nisu imali puno veze sa ljevicom koja ga je zapravo i stvorila kao političara.
Koja mu je bila odskočna daska, a koju će usput i uništiti. Ljevica, tj. njeno urušavanje i dezintegritet, počela je nestajati upravo pojavom Zorana Milanovića,. Mladog i progresivnog socojaldemokrata inkorporiranog u liberalni kapitalizam.
Zoran Milanović zapravo je u stalnom sukobu sam sa sobom i to nije novost koja je šokirala naciju kao njegovi najnoviji istupi na samoj oštrici seksizma. Jeftinim populizmom i krajnje degutantnim podilaženjem desnici, Zoran Milanović bavio se i u svom mandatu premijera.
Uljuđeni dio Hrvatske nosio se sa Zoranom Milanovićem u čijem su mandatu devastirani svi ključni resori i pod čijim je patronatom i započelo urušavanje građanskog društva kao takvog, kao i ubrzanim usponom desnice za koju je Zoran tada smatrao kako je demokratski opravdana i potrebna kao protuteža.
Mnogi su danas zaboravili kako je upravo za premijerskog mandata današnjeg predsjednika, sedamdeset novinara smaknuto sa državne televizije, da se ad acta stavila kurikularna reforma, a ljevica dobila status autsajdera. Upravo u premijerskoj eri Zorana Milanovića, okupili su se zabrinuti lijevi intelektualci upozorivši ga na zastrašujući pad civilizacijskih standarda i ugrozu temeljnih ljudskih prava.
„Drugo mišljenje“ ili nasilje
Političko nasilje, koje su tada Zoran Pusić, Dragan Markovina i drugi prepoznali kao Milanovićevo pravo na „drugo mišljenje“ mirne duše bi mogli objaviti i danas, kada to i takvo „drugo mišljenje“ trivijalizira žrtve seksualnog nasilja.
Pravedan odnos prema organizacijama civilnog društva, deketrirali su lijevi intelektualci još u rujnu 2016 – te godine označivši tu stavku kao najslabiju kariku premijerove vlasti. Veće socijalne pravednosti u društvu, zaštita prava radnika, ali i razvoj kritičkog duha posebno kod mladih. Upravo o tim organizacijama civilnog društva, (danas udruga B. a. B. a) naš junak ima 'drugačije mišljenje.'
Poznato? Već viđeno?
Kultura „drugog mišljenja“ koju je inaugurirao Milanović dovela
je na koncu i do potpunog raskola u njegovoj matičnoj stranci.
Raskola od kojeg se ta politička opcija nije oporavila do dana
današnjeg. Nepotističko kadroviranje, sumnjive i neprirodne
koalicije, struktura svoje stranke iz koje su se otpuštali „svi
koji imaju drugačije mišljenje“, svjetonazorska pitanja zbog
kojih se između ostalog okupilo 40.000 ljudi na Jelačić placu,
pogodovanja kapitalu i slobodnom tržištu kojem je za svoga
mandata potpuno liberalizirao prostor u koje je puštao
deklarirane desničare, eklatantno urušavanje radničkih prava i
krajnje degutantnu spregu brzorastućeg nacionalizma i
korporativnih interesa, sve su to tada lijevi intelektualci
spočitavali Zoranu Milanoviću.
No on nije tada nalazio za shodno da se oglasi ili oglašava na
društvenim mrežama.
Šef države, a kasnije i šef oporbe, nije na društvenim mrežama tada odgovarao novinarima i intelektualcima koji su ga prozivali, nije reagirao kada su se na nogometnim terenima izvikivali fašistički pozdravi čak i od strane samih sudionika, nije tada imao provale narcisoidnog bijesa i seksizma, kada je uspostavio hibrid lijeve korporativne filozofije koja nema problem s tvrdolinijaškim nacionalizmom – ako ovaj donosi profit. Njegovim dečkima.
Pobjeda demokracije?
Kada je njegov glavni politički oponent HDZ bio na konopcima označen kao 'zločinačka organizacija' Milanović to nije politički iskoristio. Svoju je pasivnost protumačio 'pobjedom demokracije' i ne zaboravimo, upravo za njegova mandata krenula je hajka na manjine, kler se povampirio, a glavni nositelji političke i ekonomske moći postali su združena formacija upregnuta u korporativni aparat.
Iz tog političkog kukavičluka (posebno u slučaju Šatoraši), Zoran Milanović izvukao se praktički neokrznut, okarakteriziran kao promašaj svega građanskog i civiliziranog što smo i očekivali od njega. Dobili smo huligana koji je svojom retorikom znao zaprepastiti, zabrinuti, čak i osramotiti, no to je bio njegov osebujan stil kakav njeguje i dan danas.
Stil i retorika koji su sve samo ne obični, no i danas su, kao
uostalom i nekoć, ništa više nego jeftini populizam iza kojeg
stoje degutantna podilaženja. Zoran Milanović oduvijek je znao
odvagnuti Hrvate. Na kraju svog premijerskog mandata Zoran
Milanović je zaključio kako su lijevi birači manjina te kako su
njihovi glasovi beznačajni. Pa se okrenuo desnici (fućka mi se za
fašističke pozdrave), sluganski se vjerno držeći korporativnog
kapitalizma u kojem je upravo nacionalizam vidio kao postojanu
bazu.
I tog se stava nije odrekao do dana današnjeg, sa jednom malom
razlikom, tim što sada obnaša funkciju u kojoj mu „lijevi
paravan“ više nije bitan. Danas Zoran Milanović može potpuno biti
svoj. Predsjednik svih Hrvata. I onih lijevih koje je davno
odbacio, a koji će pronaći simpatije za njega jer uporno
opstruira ustaštvo infiltrirano pod državne i vojne insignije, i
onih desnih koji će ga s radošću dočekati kada se obruši na žene
ili trivijalizira njihovu borbu za ženska prava.
Zoran Milanović danas je upravo ono što je od početka i trebao biti.
Trol na najvišoj državnoj funkciji. Trol koji napada sve bez
razlike. Trol koji o svemu i o svakomu ima mišljenje, ali ne i o
samome sebi. Trolovi ne vole bilo kakav oblik kritike, i Trolovi
u pravilu imaju samo jednu glavnu osobinu, a ona je da ih svi
moraju voljeti.
Bezrezervno i bezpogovorno, kao i da njihova bude uvijek zadnja.
Zato me vesele buduće tri godine mandata predsjednika koji se
beskrajno dosađuje trolajući sve i svakoga na društvenim
mrežama. Zoran Milanović konačno je našao svoje mjesto i konačno
se dobro osjeća u svojoj koži.
Ako to znači da ćemo ga uskoro gledati i u Bujici kako raspravlja o B.a.B.a ma i Vedrani Rudan, neka.
Tamo mu je od samog početka zapravo i bilo mjesto.
