Krajnje je mučno ovih dana i tjedana, već iz generalno humanitarnih razloga, gledati čelnike vodećih naših stranaka kako se zlopate po tolikim hrvatskim pokrajinama u koje inače, nalik pospanim trgovačkim putnicima, mjesečarski natrapaju tek svake četiri godine.
U nedostatku suštinskog i eksplicitno razloženog sadržaja kakvog bi nam oni trebali ponuditi, dakle, prinuđeni smo ovdje razmotriti svojstva malne totalnog političkog vakuuma kao isključivog, zapravo jedinog preostalog društvenog prostora u njihovoj kreaciji. Pustimo sad viđene i predstojeće dnevne senzacije u obliku antikorupcijske borbe i sličnih atrakcija limitiranog dosega.
Tradicionalna šovinistička receptura
Da je tomu baš tako i nikako drukčije, nažalost, pokazuje nam najprije HDZ – ili ga bar moramo prvog uzeti u obzir - opsesivnim i krajnje opasnim potenciranjem međunacionalne napetosti na relaciji prema Srbima i Srbiji, sve po tradicionalnoj šovinističkoj recepturi. Ostatak njihova marketinškog diskursa otpada na jednako standardno plašenje naroda komunističkom prijetnjom, također antihrvatskog karaktera, te ljutom narkomanijom koja se odavno ukorijenila među oporbenim redovima. To je sve što imaju za reći, uz obećanje kako će nas uspješno nagovoriti da referendumski prihvatimo već dobrano zakapareno članstvo u Europskoj uniji. A dosta ih je vidjeti kako odande primaju čvrge nakon sprva drčnih planova s kojekakvim zakonima o Ini ili o JNA-i.
Dva mjeseca za izbjegavanje pravih odgovora
SDP i njegovi koalicijski partneri, u prvom redu HNS, pak, krenuli su tako da bi lagano mogli preostala gotovo dva mjeseca predizborne kampanje utrošiti za svakovrsno izbjegavanje odgovora na teško zanemarivo pitanje što uopće kane činiti u slučaju pobjede, i kako to konkretno misle izvući zemlju iz ekonomske krize.
Prvi se nakon nedavne prezentacije koalicijskog programa izlanuo Branko Grčić, ekonomist kojem se tepa kao SDP-ovu gospodarskom strategu, kazavši da uoči izbora ne treba očekivati iskrenost u najavama predviđenih mjera – a dugo se već zna kako će one biti veoma nepopularne - jer tako nitko nikad ne bi dobio izbore.
Zašto bismo uopće micali HDZ?
Zatim se javnosti povjerio i šef te stranke Zoran Milanović, u jučerašnjem izdanju emisije HTV-a "Nedjeljom u dva"; njemu i njegovoj opciji posvetit ćemo nešto više mjesta negoli konkurentima, s obzirom na to da ih razne ankete već dugo vremena useljavaju u Banske dvore. A vjerojatni naš novi premijer trenutno je ulovljen u škripac između onoga budućeg što uglavnom ne smije najaviti i onoga sadašnjeg što mora itekako zdušno kritizirati. Tu možemo parafrazirati Grčića: nitko nikad neće dobiti izbore bez uvjerljivog distanciranja od konkurencije. No, ako glavni opozicijski političar smatra da ekonomska situacija u Hrvatskoj nije dramatična, a upravo to je Milanović rekao, zašto bismo uopće micali HDZ?
Pa, valjda zato što nam je usto obećao da ćemo istinu saznati kada Kukuriku koalicija preuzme vlast i stekne uvid u vladine papire iz prethodnog razdoblja. Riječ je, međutim, o podgovaranju na doživljajni pomak u samome centralnom nervnom sustavu liberalne demokracije, tamo gdje svi njezini formalni dionici reagiraju na osnovne podražaje – ne glasajte za nas zbog toga što vam baš mi poručujemo istinu, lijepo molim, nego zbog toga što smo vam je spremni otkriti tek kad nam poklonite svoje glasačko povjerenje! To je ključna poruka Zorana Milanovića, a ostalo je više-manje pregršt općih mjesta zašivenih u pliš njegove zaglađene vanjštine.
O čemu šute, a ne bi trebali
Domislimo stoga radije samostalno o čemu točno ne govore naše vodeće stranke onda kad tako upadljivo šute, a tema je prvenstveno gospodarska. Država je prezadužena, a i građani privatno, dugim inzistiranjem na kunsko-tečajnim zasadama u interesu sve veće potrošnje i sve manje proizvodnje; bio je to, i nadalje jest, svakako idealan koncept za banke i prekupce uvozne robe. A jedini suvisli oponenti u ekonomskom smislu, svima onima koji se lagodno nazivaju političkim centrom, mišljenja su da okretanje trenda u korist proizvodnje namjesto uvoza podrazumijeva na prvome mjestu radikalan zahvat u monetarnoj politici.
To ponavljaju jednako političari Ljubo Jurčić ili Dragutin Lesar, kao i industrijalac Vladimir Ferdelji – zasad odreda marginalizirani uslijed globalističkog pravovjerja lidera Kukuriku koalicije. Potonji ne namjeravaju ozbiljno dirati u bankarski interes, već i npr. zbog toga što moćnije vlade zemalja EU-a opet pokazuju odlučnost u pomaganju privatnih banaka javnim novcem – sad će se to zvati dokapitalizacija. Da, da, u biti isto onako kao što su ih prije tri godine sanirali, zadrigle u pohlepi bez ultimativnog rizika da će propasti njihov vrli svijet parazitiranja na tuđem jadu.
Alkemičari i iluzionisti ekonomske politike
Štoviše, neće taj istinski zaokret naš politički mainstream napraviti ni pomoću svrgavanja onog zlatnog teleta od kune, ideološki svezane za euro, a što bi značajno potaklo razvoj domaće industrije, niti pomoću fiskalne politike koja bi društveno pravednije raspodijelila teret poreznih odricanja. Ako ćemo pravo, to im i nije cilj, naprotiv. Već neko vrijeme, naime, ugledniji alkemičari i iluzionisti ovdašnje ekonomske politike pozivaju se na perspektivu tzv. interne devalvacije, terminološkog i tehničkog mutanta koji - uopćeno iščitan – prvenstveno znači eksploataciju istih slojeva društva nekim drugim sredstvima.
To je i razlog Milanovićeva vedrog TV-poskakivanja na riječi izvjesnog sindikalista koji je, čusmo, svjestan da nas čekaju odricanja, čisto neodređeno. E, kad u svjetlu takvog pristupa Zoran Milanović najavi još i stampedo privatnih investitora u našu energetiku, paralelno lamentirajući zbog stopostotnog državnog vlasništva nad HEP-om, možemo biti sigurni da je javni interes u opasnosti. K tome, nije to ništa manje drsko od čuđenja Đure Popijača nakon aktualnog povlačenja američke firme iz Željezare Sisak; u pravilu kod tih stvari prvo ide euforija zbog dolaska strateškog partnera, a na kraju prebacivanje odgovornosti s državne politike na onoga kome je imanentno samo i jedino pretrčavanje s mjesta višeg tržišnog otpora na mjesto lakšeg profita.
I još gore od toga: u posljednjoj grupi su i najbliži suradnici tobožnjih socijaldemokrata, poput Radimira Čačića koji se nedavno onako žučljivo u novinama pitao, među ostalim, zašto toliko dugo na realizaciju čeka projekt golfa na Srđu. Takvi si likovi mogu dopustiti da uopće ne vide rezon javnog dobra i socijalnih vrijednosti, mada ne vole osobito da ih zbog specifičnih društvenih odnosa precizno nazivamo kapitalistima. Kamoli da im spočitavamo kako demokratski legitimitet uzurpiraju za vlastiti račun. Ali, to je već problem ukupnoga dekadentnog sistema, dok nama za početak valja pokušati na izborima spasiti išta što se još spasiti dade.
Vezani članci:
arti-201110051165006 arti-201110070042006 arti-201110061183006
