Kad mu je pred godinu dana iznenadno preminula supruga, Ivan Marinić ostao je sam sa šestero djece. Unatoč boli kao samohrani otac morao je brzo odlučiti kako dalje. "Naučio sam se. Na početku je bilo gadno ali sad je to normalno", objašnjava Ivan. 

U Istru je iz Slavonije došao pred četrnaest godina. Ovdje se oženio i dobio prvo dijete. Obitelj je živjela skromno ali sretno. "Radiš sve što stigneš a kako je žena preminula onda se sve okrenulo naopačke i onda se sad prilagođavaš samo na drugi način, a za prilagodbu treba vremena", kaže Ivan.

I vrijeme je napravilo svoje. Godinu dana kasnije u Ivanovom rasporedu nema praznog hoda. Od rana jutra kuha, razvozi djecu u školu i vrtić, obavlja kućanske poslove i podiže farmu koza u kojoj vidi budućnost za svoju obitelj. Pritom se nikad ne žali.

"Živim koliko toliko mogu normalno, znači djeci ne fali takoreći ništa, a čuj sagradio ovo imam želju od ovog da napravim nešto", tvrdi Ivan.

Najsvjetlija točka ove teške priče je pomoć koju mu je od prvog dana pružila zajednica. "Jako se puno ljudi uključilo, od crkve pa do biskupije pa do škole pa do općine, i novčano i u hrani i u odjeći", kaže.

A on je sve to opravdao. Tko ga poznaje za njega ima samo riječi hvale. Danas Ivan ima gotovo četrdeset koza. U poslu, kako kod kuće tako i na polju, pomažu i djeca. Da bi farma počela doprinositi dovoljno da prehrani cijelu obitelj treba još najmanje četrdeset koza. U njegovoj viziji ne može ga pokolebati ni tuga s kojom se, priznaje, redovito bori.