Devet mjeseci kasnije poginuo je, najvjerojatnije u Bogdanovcima kod Vukovara, u uniformi vojske koja ga je mobilizirala. Njegov grob je nekoliko stotina metara od kuće u kojoj je odrastao, a da je preživio, uskoro bi navršio 45 godina, piše Novi list u potresnoj reportaži.
"Bili smo jako vezani. Uvijek sam brinula o njemu"
Darkova sestra Blaženka prisjeća se danas kako je njezin brat nakon završetka školovanja želio ostati s ocem raditi na zemlji kao poljoprivrednik. Početkom 1991. dobio je poziv za odlsuženje vojnog roka i poslan je na vozačku obuku u Belu Crkvu.
"Zvao me kad god je mogao, za vikende obavezno. Bili smo jako, jako vezani. Bio je četiri i pol godine mlađi od mene i uvijek sam brinula o njemu", ispričala je.
U međuvremenu se u ondašnjoj Jugoslaviji počelo zakuhavati i rat je bio na pomolu. Nakon desetodnevnog sukoba u Sloveniji, JNA je počela povlačiti svoje jedinice i naoružanje iz te republike koja je prethodno, skupa s Hrvatskom proglasila neovisnost. Darko je u kolovozu 1991. u dva navrata prevozio vojna vozila u Srbiju. Obitelji se javio tek pri drugom prolasku, no susreli su se s njim nakratko, u krugu vojarne.
Poštar je ušao u dvorište i donio dva telegrama...
Posljednji puta nazvao je kući 14. rujna da joj čestita rođendan.
"Čestitao mi je, malo smo razgovarali. Bila je subota. Taj vikend nikad neću zaboraviti: Zbor narodne garde blokirao je dio vojarni u Zagrebu, pamtim kako smo na televiziji vidjeli da ministar Vekić podiže hrvatsku zastavu. I tada su sve telefonske linije prekinute. Više ga nismo mogli dobiti. Slala sam pisma, nije odgovarao. Mamin brat, koji je živio u Mariboru, uspio je dobiti vojarnu u Kraljevu. Pitao je za Darka. Rekli su mu da ga ne može dobiti, da je na zadatku kod Šida", prisjeća se Blaženka u razgovoru za Novi list.
Onda je 23. listopada 1991. godine pred kuću Krajačićevih došao poštar. Blaženka je bila sama kod kuće. Plačući govori o tom danu koji je obitelj zavio u crno.
"Tu sam bila, neš' sam radila, i čujem, ide pošta... On veli meni, Blaženka, odi potpiši. I više ništa! Ja sam se okrenula, nagla glavu na zid, ja sam rekla – 'Darko je poginuo!' Ja sad, šta da radim? Kak' da idem po mamu? (...) Odem tu dolje do susjeda, kumovi smo, on je došo dan prije iz Pakraca, on je bio u policiji. Ja velim, 'Bolta, idi po mamu'. 'Ja ne!', kaže. Nitko nema snage, nitko nema snage nikome u lice ništa reć'!"
Obavijest o Darkovoj pogibiji stigla je u dva telegrama: jedan s Vojno-medicinske akademije u Beogradu, drugi iz vojarne u Kraljevu. U njima je pisalo da je Darkovo vozilo naletjelo na minu.
ZLOČIN BEZ KAZNE: Tko je sve odgovarao za masakr 1991. godine u Vukovaru? Baš nitko
Mnogi im nisu izrazili sućut, bilo je i šikaniranja
Obitelj nije znala kako će do njegovog tijela sve dok majčina sestra nije iz Austrije dogovorila da JNA dostavi Darkovo tijelo na karaulu kod vojvođansko-mađarskog graničnog prijelaza Horgoš.
"Preko Mađarske smo išli ujak i ja, roditelji ništa nisu bili u stanju, u totalnom su šoku bili. (...) Kad smo došli na karaulu, ne mogu reći, bili su korektni, smjestili su nas u neku prostoriju, čovjek mi je dao Darkove stvari u ruke. Što da vam kažem, uspomene su mi jako bolne i teške", kroz jecaje se i nakon četvrt stoljeća prisjeća neutješna Blaženka.
Ružne stvari događale su se i nakon što je obitelj pokopala sina koji je, ni kriv ni dužan, poginuo u odori tada već neprijateljske vojske.
"Tata je radio u Hrvatskim šumama. Na pogreb nije došao nitko uime kolektiva, niti mu je itko izrazio sućut, samo nekoliko kolega koji su s nama bili privatno dobri. Poslije pokopa, otišla sam prvo na vojni odsjek u Koprivnici, a oni su se na mene otresli, da s jugovojskom nemaju više ništa... Tako su se otresli, to me tako zaboljelo. A onda su krenule kojekakve priče: da zašto je pokopan tu, da ga je trebalo pokopati gdje je poginuo, pa sam čak čula da pričaju da mu treba nadgrobni spomenik dignuti u zrak. Šikaniranja, bezobrazluka, drskog, bezobraznog ponašanja, svega je bilo..."
"Nije se usudio pobjeći iz vojske"
Blaženka kaže da se njezin brat nije usudio pobjeći iz JNA. Iz Srbije je to bilo mnogo teže nego iz drugih ondašnjih jugoslavenskih republika gdje su bili ročnici iz Hrvatske. Kada su roditelji vidjeli da se situacija naglo pogoršava, htjeli su po njega, ali je, nažalost, bilo prekasno.
Darkovi roditelji su preminuli, ostala je samo sestra koja ni danas ne može zatomiti tugu za mlađim bratom. Uza sve joj se dogode i stvari koje dodatno otvore ranu.
"Proteklog lipnja, moje dijete bilo je s osmim razredima u Vukovaru. Posjetili su mjesto na kojemu su ispisana imena poginulih. Nastavnica, koju ništa ne krivim, nehotice, ne misleći, dijete je upitala je li i Darkovo ime na tom popisu. Dijete se raspakalo. Nije imalo snage reći da nije", zaključuje neutješna Blaženka.
