Tko su ljudi koji bježe iz Sirije, Afganistana, Irana, zašto bježe, zašto se izlažu takvoj opasnosti i što će jednom kad dođu u Hrvatsku? To su objasnili gosti RTL Direkta. Svi su oni izbjeglice, imaju različite priče, svi već godinama stanuju u Hrvatskoj, ovdje rade, studiraju, idu u školu, svi dobro pričaju hrvatski jezik.
Gosti Direkta petkom su 18-godišnji Yazdan Fayyaz iz Irana, 34-godišnji Souhiel Joukhadar iz Sirije i 20-godišnji Zainullah Ibrahim iz Afganistana.
Yazdan je ispričao kako je izgledao njegov put od Irana do Hrvatske.
"Kada smo došli do toga da nismo mogli ostvariti pravo da bi prešli granicu i došli do neke članice EU, da bi ostvarili pravo međunarodne zaštite, bili smo u BiH i više puta smo pokušali doći ali nikada nismo probali ilegalno ići u Hrvatsku, sve do zadnjeg puta gdje smo tjedan dana bili u šumi, ali smo došli do Hrvatske", ispričao je Yazdan.
Kazao je kako je put prema članici EU išao preko lokalnih ljudi ili migranata koji su smješteni u kampovima u BiH te dogovaraju sve.
"Oni već znaju put, više puta su probali ući. Mi smo našli nekog, znali su put i trebali su nas dovesti do Italije, ali se moja majka ozlijedila i ostali smo u Hrvatskoj", ispričao je Yazdan
Zainullah je, priča, prošao sličan put.
"Ja sam krenuo iz Afganistana u Pakistan, iz Pakistana u Iran, iz Irana u Tursku, iz Turske sam 4 puta pokušao ući u Bugarsku, ali uspio sam 5. put. Iz Bugarske smo završili u zatvoru mjesec dana. Kad smo ušli u Hrvatsku bilo je 70 ljudi u kombiju. Svi su bili migranti. Kad smo došli u Hrvatsku mislim da smo završili u Kutini. Ja nisam više mogao disati. Kad nas je policija uhitila, oni koji su bili bolesni završilisu u bolnici, a ovi koji su bili zdravi njih su vratili u Srbiju", ispričao je Zainullah te dodao da se to sve dogodilo prije četiri godine.
U Hrvatskoj je najduže Souhiel - osam godina, a Yazdan je u Hrvatsku došao prije dvije i pol godine. Sva trojica jako dobro govore hrvatski, a Souhiel kaže da mu ga nije bilo teško naučiti.
"To je bila prva stvar ako netko hoće naći posao, a druga stvar to je iz poštovanja prema kulturi. Ako čovjek hoće biti dio naroda gdje živi, onda treba naučiti jezik", tvrdi.
Svi su oni imali razloge da odu iz svojih zemalja. Yazdan je iz Irana otišao zbog nasilnog oca.
"Riječ je o teškom obiteljskom nasilju, prvo prema meni, onda prema mojim sestrama, a i prema majci. Moja majka nas je uspjela spasiti od crne sudbine koja nas je čekala u Iranu. Tamo se više ne planiram vratiti. Sjećam se onog trena kad je avion poletio iz Teherana za Beograd. Rekao sam si od tada više puta da se neću vratiti", kazao je Yazdan.
Zainullah je iz Afganistana otišao jer mu je, tvrdi, bio ugrožen život.
"Kad su mi ubili oca morao sam otići iz Afganistana. Zbog toga više nisam mogao živjeti tamo", kazao je.
Braća su mu u Afganistanu još uvijek. Dok su tamo bili Amerikanci, priča Zainullah, čuo se s njima češće, a sada se čuju jako rijetko jer tamo baš i nema interneta.
Souhiel pak priča kako je iz Sirije otišao jer je tražio bolju budućnost.
"Došli smo do faze gdje je litra vode bila skoro 20 američkih dolra.Nne znaš je li dosta za piti, tuširati se, bili su teški uvjeti. Mama i tata su jedini tamo ostali. Brat je u Turskoj, sestra u Saudijskoj Arabiji s mužem. Kod nas u Siriji svaki dečko obavezno mora odraditi vojni rok od godinu i pol dana. Zbog rata je dosta dečki poginulo, jer kad ideš u vojsku ideš i u rat. Poznajem ljude koji su u vojsci 10 godina zbog nedostatka vojnika. Zna ih država držati više od roka godinu i pol dana. Nije nikome zgodno ubiti nekoga, poginuti...", ispričao je Souhiel.
Svoj trojici postavljeno je pitanje jesu li svjedočili policijskoj brutalnosti na granici s hrvatskom - tvrde da nisu.
"Ja sam to doživio samo u Bugarskoj. U Iranu sam to doživio, ali nigdje drugdje nisam uopće. Nije bilo problema. Hodao sam, praktički sam pješačio iz Afganistana do Hrvatske 99 posto. To je trajalo godinu dana", ispričao je Zainullah.
"Ja u novinama kao svaki normalni građanin pročitam to i pratim, ali prvi put otkad se pojavilo to u medijima, da se tako nešto desilo, bilo mi je čudno kako se to moglo desiti jer ja nikako loše iskustvo nemam s hrvatskom plicijom. Mojoj majci su pružili prvu pomoć dok nije došla hitna i prema nama kao maloljetnoj djeci su se ponašali pristojno. Nije bilo u skladu s onime što sam vidio i teško mi je bilo vjerovati da je tako", ispričao je Yazdan.
Souhiel kaže da su ga ljudi u Hrvatskoj dobro primili. Dosta njih misli, kaže, da je Zagorac ili Međimurac.
"Ljudi su topli, pozitivno sam bio iznenađen. Koliko se ljudi trude, znaju da je stranac u stanu i zgradi pa me dodatno čuvaju. Susjedi, kolege, bivši kolege, prijatelji, dio familije, svi su prekrasni ljudi", kazao je Souhiel.
Zainullah kaže kako su i ljudi bili također jako dobri prema njemu. No, valja spomenuti i da najmlađi od njh, Yazdan, ide u Zagreb u školu za medicinskog tehničara te bi u Hrvatskoj, kaže nastavio svoje školovanje i upisao medicinu. Sohiel je inženjer robotike i radi u struci, a Zaniullah s druge strane kaže kako bi htio upisati politologiju u Zagrebu.
"Već sam poslao svoju svjedodžbu ministarstvu da sam završio srednju školu. Još uvijek čekam", kazao je.
S obzirom na Zainullahov problem, zanimalo nas je kakvih su sve problema imali s papirima i državljanstvom.
"Ja sam imao s državljanstvom, a prije toga s boravko. Uvjet za produžiti boravak je važeća putovnica. Kad mi je istekla sirijska trebao sam dokument na temelju kojeg ću dobiti vizu. U Beču su mi rekli da mi ne mogu izdati putovnicu poštom jer moram osobno tamo doći u ambasadu, potpisati sve i u nekom slučaju dati otisak prsta. Iz Hrvatske ne mogu izaći, Beču ne mogu poslati ništa, tako da se vrtim u krug. Prije je bilo nešto što se zvalo putni list. Na temelju njega čovjek može izaći iz Hrvatske ali se ne može vratiti bez putovnice s hrvatskom vizom. Ili je druga mogućnost bila da dobijem putni list van hrvatske u ambasadi pa dođem tu. Došao sam u fazu da ću biti u Beču mjesec dana, dok ne dođe nova putovnica iz Sirije, dok ne dobijem hrvatsku vizu, pa nazad u Hrvatsku", objašnjava Souhiel.
Yazdan ima sličnih problema. On, naime, ne može raditi u bolnici bez papira.
"Krajem drugog razreda sam shvatio da ne bi mogao raditi u hrvatskim javnim zdravstvenim ustanovama kao strani medicinski tehničar, jer Komora za medicinske sestre ne bi izdala licencu za samostalni rad. Jedino rješenje je to da dobijem hrvatsko državljanstvo kako bi mogao dati doprinos u poboljšavanju zdravlja hrvatskih građana i na temelju toga ću predati zahtjev, po osnovi hrvatskog interesa. Pokrenuo sam peticiju, imam dobru suradnju s Komorom i Udrugom medicinskih sestara u Hrvatskoj", ispričao je.
Na pitanje ima li nešto što im se ne sviđa u Hrvatskoj, kažu da takvih stvari nema.
"Pitaju me Hrvatska ili Sirija? Sirija mi je kao mama, a Hrvatska kao žena. Volim mamu, sve pet, ali živim sa ženom i sretan sam. Makar to malo boli za reći, ali ne idem nikud", priča Souhiel.
Zainullah također kaže kako se ne misli vraćati doma, u Afganistan.
"Sad je katastrofalna situacija. Tamo dva mjeseca ništa nisu mogli riješiti. Banke su zatvorene i ljudi ne mogu raditi, nisu primili plaće, gladni su. Dok je bila Amerika barem su mogli raditi i normalno živjeti, nakon toga su počeli bježati kad je Amerika izašla. Ljudi su još u strahu i čekaju bolju budućnost i bolju vlast", tvrdi.
Kaže i da ne vjeruje da će žene i dalje moći ići u školu i raditi.
"Ne vjerujem u to jer to izjavljuju u medijima kako bi susjedne države vjerovale i pomogle im, ali ne vjerujem da su se promijenili. Promijenili su se u zlo, ali ne u dobro", tvrdi.
"U Siriji je mirnije ali su teški uvjeti za život. Teško je nabaviti osnovne stvari, namirnice", tvrdi Souhiel.
Osvrnuli su se i na ne baš tako blagonaklon pogled društva prema izbjeglicama.
Kad su počeli dolaziti izbjeglički valovi, ljudi bili humanitarni, sad se promijenila situacija ne geldaju ljudi blagonaklono prema izbjeglicama, tšo kažate takvim ljudima da dolaze ljudi koji žeče ne znam što napraviti
"Čovjek se boji onog čega ne poznaje. Ljudi koji dolaze moraju naučiti jezik, biti dio tog društva, pričati sa zagorskim naglaskom (smijeh). Ako će čovjek imati osjećaj da je gost, bit će teže ljudima ga prihvatiti. Čim će biti spreman raditi kao bilo koji drugi Hrvat, čak ići na kavu i ćevape, društvu će ga biti lakše prihvatiti. Ne konzumiram alkohol, ako društvo ide pit, idem i ja, popit ću colu", priča Souhiel.
"Integracija je najvažnija stvar. Ako se integriraš nećeš imati problem. Smatram da sam se u potpunosti integrirao i da je jezik najosnovnija stvar za integraciju. To mi je pomoglo. Otkad sam došao u Hrvatsku nisam znao niti riječ hrvatskog, nisam ni znao da Hrvatska postoji, a sad mi je čudno kad se svako ujutro probudim u Zagrebu i govorim hrvatski", kazao je Yazdan.
A što vole u Hrvatskoj i koja hrana im je ovdje najdraža? Yazdan kaže da u njegovom srcu posebno mjesto imaju ćevapi, pogotovo s kajmakom. Kaže i da jako voli Olivera Dragojevića i njegove pjesme, naše more i Dalmaciju.
Zainullah pak kaže da voli ćevape, ali ne svaki dan. Više, kaže, preferira svoju hranu.
"Došao sam u hrvatsku sa 69 kila, u roku četiri godine sam došao do 107 tak da nemam šta pričati. Od punjenih paprika, do ćevapa, sarme, bolonjeza, jedem sve živo", zaključuje Souhiel.
