"S obzirom na to da je riječ o našem srebru bolje je da bude ovdje nego na bilo kojem drugom mjestu i zato smo ga odlučili vratiti kući", kazao je Viktor Orban na konferenciji za novinare u mađarskom parlamentu.
Rekao je da je blago vraćeno prošloga vikenda te da je na povrat "obiteljske srebrnine" Mađarska potrošila 15 milijuna eura, javila je mađarska novinska agencija MTI.
Misterija rimskog blaga
Polovina od 14 srebrnih posuda vraćena je Mađarskoj, rekao je direktor budimpeštanskog Muzeja umjetnosti Laszlo Baan, kazavši i kako je riječ o povijesnom trenutku. Od subote će vrijedno srebrno posuđe biti izloženo za posjetitelje u zgradi mađarskog parlamenta, a kasnije će biti premješteno u Muzejsku četvrt.
Ukupna težina srebra je 30 kilograma, a na jednom od pladnjeva teškom 10 kilograma upisan je Seus kao vlasnik posuđa po kojemu je cijeli komplet i dobio naziv.
Priča o Seusovom blagu počela je 90-ih godina prošlog stoljeća, a na njegovo postojanje pozornost je skrenula prodaja jednog komada iz zbirke koji su dvojica preprodavatelja iz Beča 1980. ponudili na prodaju londonskoj aukcijskoj kući Sotheby. Ostali su komadi došli do tržišta, a cijelu zbirku otkupio je ključni čovjek ove zamršene priče u čijem je trezoru blago ležalo 20 godina - Spencer Compton, 7. lord od Northamptona.
Kada je blago ponuđeno na prodaju muzejima otkriveno je da je dokumentacija o njegovu podrijetlu krivotvorina što je otežalo prodaju. Pravo na blago polagale su Hrvatska i Mađarska. U New Yorku je održan sudski proces koji je na kraju završio povoljno za lorda. Zaključeno je kako lord Northampton nije znao da je riječ o krivotvorenom dokumentu te da je kupio Seusovo blago "u dobroj volji" dok dokazi Hrvatske i Mađarske o podrijetlu blaga nisu bili dovoljno čvrsti.
Pitanja mjesta, arheološkog nalazišta i provenijencije nalaza nisu riješena. Hrvatska je strana tvrdila da je blago pronađeno u okolici Barbarige u Istri, a Mađari da je s područja Balatona jer na jednoj od posuda piše Pelso što je drevno ime za Balato. Međutim, Ludovic de Walde, pravni savjetnik lorda Northamptona za New York Times izjavio je prilikom izložbe u New Yorku da su znanstvenici suglasni da je u Rimskom carstvu postojalo nekoliko mjesta pod nazivom Pelso. "Pelso" inače znači “jezero”, pa i zagrebačko Pleso gdje se danas nalazi zračna luka, vjerojatno vuče korijen iz latinskog "lacus pelso".
Mađari tvrde da je radnik u kamenolomu József Sümegh kasnih 70-tih godina pronašao Seusovo blago koje je bilo duboko zakopano u zemlji u gradu Polgárdi, pokraj jezera Balaton. Prodao ga je 1980. na londonskom tržištu umjetnina. Zatim je svih tih 14 komada posuđa otkupio Lord Northampton, inače mason, kako stoji u Wikipediji (Pro Grand Master). Nedugo nakon te kupovine, dana 17. prosinca 1980. godine mrtvo tijelo Józsefa Sümegha pronađeno je u jednom vinskom podrumu blizu Balatona (samo nekoliko sati prije planiranog vremena ogromnog miniranja u obližnjem rudniku koje bi sa zemljom sravnilo i taj podrum). Premda je najprije kolala informacija da je riječ o samoubojstvu vješanjem, kasnija policijska istraga utvrdila je da je Sümegh ubijen i da je to ubojstvo "nekako povezano sa Seusovim blagom" (New York Times). Sümeghov ubojica nikada nije otkriven.
Godine 1990. Lord Northampton pokušao je preprodati srebreninu, no tada su podnesene tri tužbe protiv njega od strane tri nacionalne vlade, među ostalim i Vlade RH. Na 7-tjednom suđenju u New Yorku svjedočio je i hrvatski svjedok Anton Cvek. Početkom 2013. godine vrijednost ovih komada srebrenog posuđa procjenjivala se na više od 120 milijuna eura (danas gotovo jednu milijardu kuna!) na otvorenom tržištu, ako bi se ti predmeti - nakon spora o vlasništvu s Mađarskom i Hrvatskom, mogli potom ponuditi na prodaju na otvorenom tržištu.
Umirovljeni inspektor bivšega SUP-a u Puli Anton Cvek uputio je još 2000. godine novinare Slobodne Dalmacije na, kako je rekao, "još živuće svjedoke u Puli, Fažani, Pomeru i Peroju" koji, po njegovim riječima, znaju kome je, kada i kako Seusovo blago izručeno, a radi se o bivšim JNA oficirima i njihovim obiteljima. No ni jednom riječju nije htio otkriti o kome bi se eventualno moglo raditi, uvjeravajući novinare kako su ga u ljeto 1999. godine u vezi s tim posjećivali "udbaši", ali i strani novinari. "Dok sam živ, svjedočit ću da je Seusovo blago iz Barbarige. Šest dana nakon što smo ga popisali, o čemu imam kući kopiju tog zapisnika, to je blago, na žalost, 'partilo' iz Barbarige. Puno znam, ma ne smijem reći", rekao je tada Cvek. Nažalost, ni g. Cvek nije više među živima. Preminuo je prije četiri godine i nije doživio vidjeti konačni rasplet ovog slučaja.
Hrvatska arheologica Vesna Girardi Jurkić vodila je taj međunarodni sudski spor tijekom ranih 90-ih kako bi vratila te dragocjenosti za koje je hrvatska strana tvrdila da su ukradene. O ovoj tajanstvenoj priči šutilo se svih ovih godina da bi se, prema riječima mađarskog premijera Orbana, sada "obiteljsko srebro konačno vratilo kući" - u Mađarsku. Na izvanrednoj konferenciji za novinare prilikom predstavljanja Seusova blaga, Orban je odbio odgovoriti na pitanje kako je mađarska vlada uspjela dobiti ove vrijedne predmete, a nije želio reći ni od koga ih je na kraju otkupila. Kako piše mađarski portal Hvg.hu, nakon konferencije za novinare Orban se požurio izaći van. Tih 15 milijuna eura čini se kao dobar kompromis, međutim, da Mađarska nije uspjela dokazati svoje tvrdnje, na otvorenom tržištu predmeti iz zbirke vrijedili bi mnogo, mnogo više. Moguće je stoga da je cijena koju je Mađarska platila nadoknada troškova dosadašnjeg vlasnika, odnosno lorda Northamptona s kojim su se Mađari na kraju ipak uspjeli nagoditi?
Seusovo blago iskopano je u Istri
Pet godina prije smrti Girardi Jukić tvrdila je za Jutarnji list da je "moguće da će Seusovo blago na kraju završiti u Mađarskoj", no nije smatrala da je Mađarska pravi dom Seusova blaga, već Hrvatska jer je u Hrvatskoj i pronađeno.
I britanski list Independent objavio je svojevremeno izvještaj britanske policije, kojeg je 11.12. 1990 citirao i list Danas, a u kojem se navodi da je ta kolekcija srebra "četiri velika srebrna pladnja, pet elegantnih bokala, srebrne vaze i amfore, dvije srebrne kantice, ženski toaletni kovčezić..." iz IV ili V stoljeća n.e. "ostala skrivena do sedamdesetih godina kada ga je otkrila jedna jedinica Jugoslavenske Narodne Armije iza umjetnog zida u jednoj pećini gdje su vršena iskopavanja. Pećina je trebala da koristi za skladištenje nestabilne municije i locirana je na morskoj obali, na dijelu između Pule i Rovinja". Srebro je, prema britanskoj policiji, 1977. godine iz Jugoslavije poslano za London u diplomatskoj pošti.
"Mađari su se dobro organizirali, imaju političku podršku i moguće je da će Seusovo blago na kraju završiti u Mađarskoj. Za razliku od njih, mi smo ipak olako odustali od dokazivanja da blago pripada nama", rekla je tada Girardi-Jurkić.
Koliko su te riječi bile dalekovidne, pokazalo se danas kada je Mađarska postala vlasnica tog arheološkog blaga čija je vrijednost, u civilizacijskom smislu - neprocjenjiva.
I ravnateljica Klovićevih dvora Vesna Kusin smatrala je tada kao se i Hrvatska treba uključiti u bitku za blago, podsjetivši "kako imamo analizu tla s tog područja, a dokazi su potvrđeni i u Institutu Ruđer Bošković i kasnije na institutu u Kanadi".
Bez obzira na sve te "dokaze" i nastojanja, Suesovo blago danas je čvrsto u mađarskim rukama, pa sve i da je zaista ležalo zakopano 1.500 godina u zaboravljenom kutu nekadašnjeg Rimskog carstva u okolici Barbarige u Istri.
Ostaje na kraju još jedna zanimljivija činjenica, a ta je da Hrvatska, o Seusovom blagu, posljednjih desetak godina tvrdoglavo šuti. Je li riječ o uobičajenoj pasivnosti, nesposobnosti diplomacije, arheološke struke i ostalih ili je u pitanju nešto treće - kao i u svakoj pravoj priči o "blagu" s elementima zločina - možda nikada nećemo doznati.
//www.youtube.com/embed/YaG8GFdCROk
