S tim bi se ulogom i bivši premijer mogao prodati za poželjnog svjedoka pokajnika, vjerodostojnijeg od nekih koji mu danas rade o glavi.
Ali, on još uvijek radije tipuje na taktičko uopćavanje namjesto konkretiziranja, nadajući se popravljanju generalnog svog imidža i boljem ishodu pojedinih skorih presuda. Ukoliko mu ni ta vrsta marketinga ne uspije, pa više ne bude imao što izgubiti, možda jednom i povuče za sobom nekog od svojih najvažnijih dojučerašnjih jataka.
Dvojicu takvih Sanader je u emisiji HTV-a spomenuo uz vidno susprezanje da već sad ne istrese javno sve na hrpu: Mladen Bajić i Ninoslav Pavić. Kritizirajući jedino njihovo ponašanje nakon njegova odlaska iz politike, kako ne bi dodatno kompromitirao sebe, Bajića je ipak prokazao kao državnog odvjetnika koji predmete čije mu procesuiranje ne odgovara, politikantski ostavlja da fermentiraju po ladicama. Povezujući taj dvojac, ozloglašeni je negativac – uz manevriranje između kojekakvih bedastih tumačenja u svojstvu dimne zavjese - stavio naglasak na njihovo prometovanje tajnim istražnim podacima. A i on i mi znamo da to ne čine tek otkako njega nastoje pustiti niz vodu.
Pavića zasad poštedio
Pavića zasad nije želio raskrinkavati oko, blago rečeno, krajnje neprihvatljivog - ugovorno i na svaki drugi način – posla na vlasničkom preuzimanju Slobodne Dalmacije 2004. godine, jer mu je isto sam ljubazno omogućio. Implicitnu ponudu Aleksandra Stankovića da to učini, Sanader je čisto bajićevski odložio u stranu do daljnjeg.
Suštinska problemska tema čitavog tog sklopa društvene moći u suvremenoj Hrvatskoj, dakle, zadržana je u onome neizrečenom. Ipak, moguće je pronaći jasne njene tragove u dominantnim reakcijama protivljenja uoči emisije, na samu najavu gostovanja bivšeg premijera. U njima leži odgovor na ključno pitanje o tome nastupu – tko se boji Sanadera još?
Jelena Lovrić, kolumnistica Jutarnjeg lista, zavapila je da bismo na HTV-u mogli tako dočekati i Dragana Paravinju, e da bi Sanader zatim usputno nabacio kako mu se prije pet godina javno ulizivala. I, s punim razlogom prezrivo, nije joj ni ime naveo.
Kriminalna suradnja vlasti, državnog odvjetništva i medijske tajkunčadi
Istina počiva, naime, u notornim činjenicama o kriminalnoj suradnji političke vlasti, državnog odvjetništva i medijske tajkunčadi; ostalu rodbinu potonjih ovaj put preskačemo. Lovrić, urednik joj Mladen Pleše i, nadasve, gazda im Nino Pavić, znali su o Sanaderovim grijesima izuzetno mnogo – čak i kad mu nisu pritom aktivno suflirali.
O svemu tome nad čim se danas oni tako histerično zgražaju, ipak je npr. Feral Tribune detaljno i višekratno pisao još od 2004. godine, a Ivo je Sanader na čelu vlade bio točno pet i pol godina. Za to vrijeme, raznoliki oblici unosne suradnje u rečenom trokutu naprosto su cvali; bilo je to upravo zlatno vrijeme hulja naše tzv. posttranzicijske epohe. Veliki meštar sviju njih na koncu je implodirao, urušio se u sebe te potom spektakularno prsnuo, kao zvijezda supernova, i otpao iz daljnje igre. Uostalom, i on je samo produkt svog doba, više posljedica negoli uzročnik, čedo sistema koji proždire slabe.
Pljačkaški sistem
Pljačkaški sistem, međutim, lako ga se odrekao; nije mu od njih počeo kraj, no to je u nastavku priče i Bajiću i Paviću bio uvjet vlastitog opstanka. Stoga i dalje uspješno kolaboriraju, uvlačeći u kolo nove vlastodršce. Na to ih upućuje i saznanje da će upravo Ivo Sanader za njih još neko vrijeme predstavljati najveću potencijalnu opasnost. Ali, za nas ostale više ne bi trebao glavni predmet javne debate biti Sanader, nego to što uopće ne jenjava svakovrsni promet na relaciji Gajeva-Koranska, naprotiv. Oni su i dalje tu, i nisu se promijenili, nego su sve žilaviji. Sistem se nije popravio, samo je pao jedan akter.
Uzgred rečeno, ni spomenuti glasoviti Krležin lik velikog meštra, s kojim su mnogi uspoređivani posljednjih desetljeća, nije bio jedino šef poduzeća interesantnog akronima Ha-pe-ze. On je pod kontrolom, radi sluđivanja i eksploatacije masa, držao i vodeći dio onoga što danas zovemo mainstream medijima.
