Kako zagrebački vatrogasci slave svoj dan na terenu provjerava Boris Mišević.
Je li im današnji dan barem protekao mirno?
Naravno da im i današnji dan nije protekao mirno i bez intervencija. Rijetko kad zapravo zagrebačkim vatrogascima prođe dan bez intervencija, a kada kreću na intervenciju, onda je ovo vozilo koje prvo kreće u koloni. Dakle, nabavno vozilo, tehnički najopremljenije, šest ljudi stane unutra, 2 500 litara vode, a otkad dobiju poziv, vatrogasci za minut, neki kažu za i manje od minutu, moraju biti spremni u vozilu i krenuti prema požaru, a kako je biti vatrogasac, porazgovarat ćemo sa Sinišom Jembrihom, zapovjednikom JVP Zagreb.
Je li istina da se u minuti možete obući i u ovom vozilu krenuti u akciju?
To je jedna norma koje se moramo pridržavati. Pogotovo u manjim postajama tako da su dečki bliže svojoj opremi.
Kako je danas, 2021. godine, biti vatrogasac u Hrvatskoj?
Mislim da je lijepo i da je za razliku od prije par godina da su ljudi počeli cijeniti svoj posao, da u svjesni, nažalost, pogotovo poslije ovih tragičnih potresa, pa ja bih rekao i koronavirusa, da su hrvatski vatrogasci pokazali svoju spremnost i vrijednost.
što čovjek mora imati, kakve karakterne crte da bi bio
vatrogasac?
Teško je to jednoznačno definirati. To je nekakva mješavina
psihičke stabilnosti i dobre fizičke spreme, a nama je dosta
bitna nekakva radna fizička aktivnost, zbnači da čovjek može
dosta dugo fizički raditi bez nekih većih problema.
Do kada vatrogasci rade? Koja je to neka dob u kojoj ste
vi aktivni,baš da idete na požare, da ste u pravoj
akciji?
Malo se sad zakon promijenio pa postoji mogućnost da se ide
ranije u mirovinu, no međutim, vi sa godinama, kako se karijera
razvija, kako napredujete, vi možete odraditi i malo više godina,
a mi računamo da je do 55, 58 godina krajnje vrijeme pravom
operativcu.
Što prolazi vatrogascu kroz glavu kada je u najdramatičnijoj situaciji - mora ući kroz neka vrata u plamenu, gdje je puno dima, što vam prolazi kroz glavu u tom trenutku? Znam da ste bili u takvim akcijama.
To je dosta individiualno jer ima svakakvih ljudi, no međutim svatko od njih prolazi trening, svatko od njih ima svoju zadaću, on razmišlja samo o svojoj zadaći. Vjerojatno nikada ne razmišlja o toj opasnosti. Taj adrenalin i razmišljanje o opasnosti se počne događati nakon intervencije, kao i kod svake takve situacije.
