Autori rada, Anto Bajo, Marko Primorac, Petar Sopek i Marin Vuco, ističu da se izračunatu neto fiskalnu poziciju ne smije miješati sa službenom mjerom viška ili manjka proračuna opće države, već da su za potrebe ove analize razmatrani isključivo poslovni prihodi i rashodi poslovanja ostvareni na području pojedine županije, bez transakcija na nefinancijskoj imovini te bez primitaka od i izdataka za financiranje.
Tako promatrano, prosječna neto fiskalna pozicija na razini Republike Hrvatske u razdoblju od 2001. do 2013. godine je pozitivna i iznosi 383 milijuna kuna.
Međutim, ističu autori, provedena analiza po županijama pokazuje zabrinjavajuće rezultate – od 21 županije samo četiri su u tom u prosjeku imale pozitivnu neto fiskalnu poziciju. Očekivano, najbolju prosječnu godišnju neto fiskalnu poziciju ima Grad Zagreb, od 13,7 milijardi kuna. Na drugom je mjestu Istarska županija s neto fiskalnom pozicijom u plusu od 795 milijuna kuna, a slijede Primorsko-goranska sa 731 milijunom kuna te Zagrebačka županija sa 134 milijuna kuna.
Najslabija Vukovarsko-srijemska županija
Sve ostale županije bilježe negativne neto fiskalne pozicije, a među njima najslabiju imaju Vukovarsko-srijemska, od 1,69 milijardi kuna te Osječko-baranjska županija, 1,67 milijardi kuna. Raspored je približno isti i kada se promatraju neto fiskalne pozicije županija po stanovniku. I po tom kriteriju najbolju neto fiskalnu poziciju drži Grad Zagreb – po stanovniku Grada u proračun opće države u prosjeku se uplati 17,2 tisuće kuna više nego što se iz njega potroši.
Na drugom se mjestu nalazi Istarska županija, koja bilježi prosječan višak od 3,8 tisuća kuna po stanovniku, a slijedi Primorsko-goranska županija s viškom od 2,5 tisuća kuna po stanovniku. Najslabiju neto fiskalnu poziciju, pak, ima Ličko-senjska županija s manjkom od čak 13,2 tisuća kuna po stanovniku županije. U Vukovarsko-srijemskoj županiji taj je manjak 9.519 kuna, a u Virovitičko-podravskoj 8.976 kuna po stanovniku.
Troši se više od uplata
Takvi rezultati analize, zaključuju njezini autori, ukazuju na postojanje određene neučinkovitosti u postojećem regionalnom ustroju te ističu da takav model, u kojemu se na području velike većine županija troši više od uplata, 'očito nije dugoročno održiv'.
Pritom ističu da rezultati ove analize ''za jedinice lokalne i regionalne samouprave sa slabijim neto fiskalnim položajem (kao i za čelnike koji njima upravljaju) mogu biti motivacija za poboljšanje njihove fiskalne pozicije. Županijama koje ostvaruju najbolje rezultate to je svojevrsna potvrda uspješnosti koja im može pomoći u lobiranju za povećanje sredstava iz proračuna opće države ili dobar argument za daljnju decentralizaciju''.
Dodaju i da se ovim istraživanjem ''želi potaknuti stručna rasprava o mogućim i potrebnim opcijama regionalnog preustroja Republike Hrvatske, temeljena na pokazateljima, a ne na subjektivnim ili općim dojmovima''.
