Trebalo je to biti erotično iskustvo, a ispalo je neurotično. Točnije, eurotično. Onako kako su nam to najviši predstavnici političke i financijske vlasti mjesecima prije nježno šaputali na uho, ulazak u 2023. godinu i eurozonu (i Schengen) trebala je biti jedna nezaboravna penetracija. Lak i nježan ulazak u udobnu zonu sigurnosti.
No, kako u stvarnosti to već biva, romantično šaputanje na jastuku već drugog dana nove godine, prvog radnog, prometnulo se u histeričnu galamu, svađu i kolektivni bijes. Ukratko, dijagnoza ovoga što se u Hrvatskoj dešava od 1. siječnja je - euroza.
Zanimanje: Zaokruživač cijena naviše
Građani zbunjeno prebiru po eurokovanicama pomiješanima s kunama; mozak im vrije od brzog preračunavanja "u sebi"; traže bankomate koji rade, traže trgovine u kojima će im primiti kune, a uzvratiti eure; u predinfarktnom stanju zure u nove cijene na artiklima kuneći rodbinu cjelokupnom trgovačkom sektoru i svima koji su ih uvjeravali da, primjerice, litra jogurta koja je još jučer koštala 15 kuna, prekjučer 12, a sada tri eura - neće poskupjeti. Al' ono, majkemi neće! Cijene su preko noći, one silvestrovske, buknule k'o požar u Dalmaciji sredinom srpnja.
Nisu svi koji proizvode, nabavljaju i prodaju robu i usluge, ali većina jest onako mangupski, sitnodušno i prevarantski iskoristili trenutak konverzijske sinkope da zaokruže cijene naviše. Najviše naviše koliko se moglo, a da baš ne bude preočito nasilnički.
Nisam provjeravao ovih dana ima li u ponudi poslova na domaćoj burzi rada i zanimanje "zaokruživač cijena naviše". Čudilo bi me da ga nema.
Mutež i metež
Dogodilo se gotovo sve što se moglo dogoditi, a za što su nas visoki predstavnici političke i financijske vlasti u državi uvjeravali da neće. Al' ono, majkemi neće. Sada su iznenađeni i ljuti pa otvaraju sezonu lova na lovce u mutnom. Pritisnut će ih ucjenama i drugim argumentima moći, pa će ovi tobože podvijena repa prekucavati cijene, litru onog jogurta (u koji sam u nevjerici jučer buljio u jednoj trgovini) resetirati natrag na dva eura… do sljedeće prilike.
Mutež i metež obilježavaju prve tranzicijske dane kolektivne euroze. A nije bila potrebna neka silna pamet ni analitička sposobnost da se zaključi kako vrijeme visoke inflacije nije najsretnije za promjenu valute. Kao da s upalom pluća idete trčati maraton. Ali prvotni šok grube penetracije, nadajmo se - ne dugotrajne, ionako neće osjetiti "zavodnici" koji su nam nježno šaputali da neće boljeti. Uostalom, mnogima nije prvi put. Otrpjeli su već prelazak s jugoslavenskog na hrvatski dinar, a onda i s hrvatskog dinara na kunu. Jest da je bilo drugačije, jer je omjer konverzije bio 1:1 i trebao je samo mijenjati kraticu valute na cijenama, ne i iznos. To su radile tete trgovkinje. Sada očito imamo dobro uvježbane zaokruživače cijena. Naviše ili naniže - ovisi o političkim i ekonomskim okolnostima.
Znakovi euroze bili su očiti
A nije da nije bilo ranih simptoma. Sjećate li se kampanje "Euro - naš novac"? Pisao sam OVDJE o njoj. Da bismo shvatili sadašnju eurozu, treba se vratiti nekoliko mjeseci unatrag, na tu kampanju. Bila je poslovično površna, barem u reklamama koje su emitirane na televizijama, odašiljući građanstvu čuvenu domaću pouku: "Kako ćemo? Lako ćemo!" Baš kao u onom reklamnom spotu u pekari. Sjetimo se kako je mladić, nakon što je kupio sendvič, priupitao prodavača:
"E, a što s kunama kad dođe euro?"
"Treba ih zamijeniti, ništa jednostavnije."
Treba. Ih. Zamijeniti.
N i š t a. J e d n o s t a v n i j e.
(pauza u tekstu za prasak kiselog smijeha)
Zapamtite dobro i detalj iz tog reklamnog spota kada mladić za poveći sendvič prodavaču - za kojeg sam uvjeren da je vladin tajni agent - daje 20 kuna, a ovaj mu uzvraća šaku kovanica. Zapamtite trenutak kada je sendvič u pekari - i u reklami i u stvarnosti - koštao manje od 20 kuna (2,654 eura). Samo zbog tog detalja taj spot već ima povijesnu vrijednost.
Baka nema pojma, unuka je bila u pravu
Nakon što smo utvrdili da nas je u reklami prodavač u pekari (zapravo, vladin tajni agent) naveo na pomisao da neće biti išta jednostavnije nego zamijeniti kune u eure, sjetimo se i drugog spota, možda i veće arhivske vrijednosti od prvog. Onoga u kojemu zabrinuta tinejdžerica zdvaja pred bakom:
"Bako, pa si vidjela ti ovo? Pa sve će ti poskupjeti!"
"Ma ništa se ti ne brini!" - odgovara joj baka.
Ma. Ništa. Se. Ti. Ne. Brini!
N i š t a. N e. B r i n i!
(još jedna pauza u tekstu za prasak kiselog smijeha)
Ode u kanalizaciju predodžba o starim ljudima i njihovoj mudrosti, makar glumljenoj. Naivna unuka bila je u pravu ("Pa sve će ti poskupjeti!"), a njezina bakica očito nije bila - kao i prodavač u pekari - ono za što se predstavljala. U baku se očito prerušio zli vuk koji ju je prethodno pojeo. Nedostajalo je samo da zbunjena unuka upita:
"Bako, zašto ti je optimizam tako velik?"
I za kraj…
U ovoj ranoj fazi euroze, dok se svađate s tetom na kiosku čime ćete platiti - kunom ili eurom; dok psujete bankomate u kvartu koji ne rade već tjedan dana i škiljeći gubite vid provjeravajući je li novčanica od 10 eura krivotvorena; dok vam u dojučer omiljenom kafiću na periferiji naplaćuju kavu s mlijekom kao da ste u strogom centru Beča, a izlazeći iz omiljene trgovine odjednom osjetite da su vam tamo nekim čudom izrasle magareće uši - primjećujem da je samo jedan čovjek u Hrvatskoj ovih dana opušten i zadovoljan. To je donedavni sindikalist, a sada friški umirovljenik Vilim Ribić.
Proteklih dana nisam vidio sretnijeg i nasmijanijeg čovjeka od njega dok je televizijskim ekipama pričao o svome odlasku u mirovinu. 'Ajd bar netko bez euroloških problema.
