Bile su rane 90-te i trebalo je braniti svoj grad. Osijek je trebao heroje, borce koji prkose neprijatelju i Ivica nije ustuknuo. Bio je siječanj 1991. kada je granata eksplodirala, jedan šrapnel zabio se u nogu, drugi geler smrti zabio se u mozak. Ali kao da je tada Ivica odlučio prkositi smrti jer borac u njemu volio je život.
S pogledom u nazad, Ivica Lenard (64) ne ostaje puno na toj epizodi koja ga je oblikovala u čeličnog čovjeka. "Trebao je umrijeti", bile su riječi doktora u bolnici. "Spasilo ga je to što je fizički jak", bio je zaključak.
Šrapnel je i danas Ivici u mozgu, premala stvar da ga zaustavi da sa svoje 64godine ne osvoji titulu Ironmana. Upravo je početkom rujna u Austriji istrčao, isplivao i odbiciklirao više od 14 sati u komadu i ponio priznanje "čeličnog čovjeka".
I više od titule i čestitara koji su se s divljenjem zaredali kad je odnio titulu Ironmana, on s osmjehom kaže: "Želim pokazati mladima da ne odustanu, da se bore i da budu hrabri". Priznaje, htio je i pobijediti samog sebe.
Sa stalnim podsjetnikom na rat u glavi, šrapnelom koji ne smije nikad izvaditi, ovaj čovjek čeličnog duha i snagom diva, godinama pokazuje i da ima veliko srce jer iza sebe ima stotinjak humanitarki kojima pomaže ljudima oko sebe. On trči i biciklira za druge, nosi pomoć gdje treba pa i u 600 kilometara udaljenu Ukrajinu u dom za nezbrinutu djecu. Kilometri i fizički napor za njega su samo još jedan od zadataka, a koliko je veliko srce ovog čovjeka govori i to da nije časa časio kad je trebalo pomoć odnijeti i djeci u Srbiji.
Veliki humanitarac
Sve ovo sasvim je dovoljno, da prihvatimo priču o humanitarcu kojeg odavno zna čitav Osijek i Slavonija. Da je nedavno ponio titulu Ironmana, šapnuo nam je Ivičin prijatelj, također humanitarac te suputnik (ili supatnik) na trkama i biciklističkim turama Igor Toman. Ovako je otprilike Igor opisao Ivicu: "On je ljudina, sa svojih 64 godine istrčati Iron mana u Austriji... pa s gelerom u glavi, a ima iza sebe 100-tinjak humanitarki!".
A kako je Ivica došao na intervju iz Osijeka u Zagreb? Naravno, na biciklu, specijalki koja je postala njegov prepoznatljiv okvir. "Ja sam Mileni", stiskom ruke predstavio se Ivica svojim nadimkom, kraj njega je bio njegov prijatelj Igor: "A ja sam Svileni".
Zašto Mileni i Svileni, pitali smo instinktivno. Za par trenutaka bilo je jasno - Svileni ima svilenkastu put pa su mu zalijepili takav nadimak, a Ivica je Mileni jer dvojicu prijatelja redovito prati dobar humor i komentari da su jedan drugome jastuk kad na svojim trkama, redovito humanitarnog karaktera.
No njegovu priču možda valja ispričati iz početka, od šrapnela u glavi koji ga je trebao stajati života, a ipak nije. "Nisam znao hoću li preživjeti, doktor je bratu rekao da ne bih preživio da tijelo nije bilo fizički jako", govori Igor.
Imao je sve predispozicije da zaradi PTSP. Na trenutak će reći da i jest: "Nemirni su to snovi, zapravo spavati nisam ni mogao. Otišao sam u ratnu vojnu invalidnu mirovinu". Niže Ivica i jasno je na što cilja - tanka je bila granica da i on postane jedan u nizu teških priča naših junaka iz rata koji su u mirnodopskom razdoblju razvili PTSP. A onda je odlučio - hodati.
Pobijedio PTSP
"Htio sam se psihički rasteretiti, protresti misli pa sam hodao, korak po korak", govori nam. Mogao je sjesti i u kafić, popiti pivo, dva tri, uz PTSP za vratom, mogao je početi i kockati, uništavati svoj život. Ali on je jednostavno hodao. "Počeo sam ispitivati svoje tijelo, pomalo, koraci su postali trčanje", govori nam o skromnim počecima.
Na trenutak će okrznuti priču Terry Fox-a koji je trčao nemoguće dužine, pokazao nam da i tu crpi svoju inspiraciju. Nekako i on sebe u tome prepoznaje.
Shvatio je po putu da možda nema u sebi eksplozivnu brzinu, ali da ima bazen snage za duge staze. Iskoristio je to u svoju korist. Ali nije na tome stao. Do kud je dogurao danas? "Boksam, spariram s ljudima od 50-ak godina i teško se nose sa mnom. Sa šrapnelom u mozgu to ne bih ni smio, ali eto me", smije se Ivica.
U tijelu ima snagu trojice 20-godišnjaka, s beskrajno blagim osmjehom i pogledom, nekako skromno vadi svoje uspjehe na novinarski stol. A ima ih. Pitamo, kako je bilo nedavno na Ironmanu?
Za 14 sati i 4 minute preplivao je 3,8 kilometara i to kraula, biciklirao 180 kilometara i istrčao maraton. Ako je nekome ovo zazvučao samo kao lijepa statistika, odvažite se istrčati samo pola sata u komadu, možda i uspijete prijeći tri kilometra dok vam se pluća ne počnu raspadati, a tijelo otkazivati. Ivica je istrčao 40 kilometara i to je samo djelić Ironmana.
Da bi to mogao, istrčao je Ivica prije toga na stotine kilometara, i po tri dana znao je biciklirati u komadu bez spavanja. "Odspava se 10 minuta kad se presvlačim, a onda opet dalje", jednostavno objašnjava recept priprema. Boli li tijelo, ima li ozljeda, vadimo novinarska pitanja, a on s lakoćom odmahuje i kaže da krize nije bilo. Išao je pobijediti sebe, kristalna je ideja bila u glavi. Godine su to priprema kada je ispitivao granicu mišića, tetiva, daha, upoznavao tijelo kad mora popustiti, kad ga može upregnuti. Zato boli i ozljeda nije bilo.
Ali...
Izgubio 2,5 kilograma u jednom danu
"Vratio sam se 2,5 kilograma lakši!", otkriva nam. I opet daje tu informaciju s nekom lakoćom, a slušaocu kroz glavu protutnje misli o novinarskim napisima koji vrište da se uz (opet novu) revolucionarnu dijetu u samo tjedan dana može skinuti tri kilograma i opet - on je u danu izgubio 2,5 kilograma, toliko je fizički napor bio Iron man!
Datum 2. rujna ugraviran mu je kao dan kad je pobijedio samog sebe, osvojio titulu koju uzimaju samo fizički najspremniji, ali je i postao inspiracija za mnoge: Kaže Ivica da su se mnogi javili i rekli da će i oni krenuti s pripremama pa se i sami odvažiti na Ironmana, a njemu je drago, voli što svojim primjerom može potaknuti ljude na bolje.
Tijelo se ipak iscrpilo i pokušao je Ivica 10 dana nakon Austrije istrčati polumaraton. "Nisam mogao trčati, tijelo je bilo još umorno. Inače trčim te udaljenosti od sat i 50 minuta, sad mi je trebalo dva sata i 9 minuta", govori nam.
Sport je postao njegov centar života, kroz njega se izvukao iz PTSP-a, trčanje, plivanje, bicikliranje, boksanje - četiri sporta izgradila su ga kao čovjeka, kaže da je danas puno jači nego kad je bio mladić od 20 godina. I baš kroz sport uključio se i u humanitarne akcije, s prijateljem Igorom odradio ih je više od stotinu. Kako to obično biva s velikim humanitarcima, nerado vadi priče jer ispada kao da se hvali, a on jednostavno voli pomoći kad nekome treba. Ipak inzistiramo pa nam otkriva svega nekoliko detalja.
Humanitarka i za djecu u Srbiji
"Djevojčica je poželjela bicikl, bila je u domu za nezbrinutu djecu u Srbiji. Imali smo nekakve novce i krenuli joj ispuniti želju. Dobili smo ja i Igor zahvalu na ćirilici", govori s toliko blagosti ovaj branitelj. Već smo spomenuli da je s Igorom otpedalirao i u Ukrajinu kad je buknuo rat. Trebalo je odnijeti mališanima u domu za nezbrinutu djecu školski pribor i koju stvar koja im je trebala. Nisu baš znali kako će prijeći granicu, što ih čeka, ali srce je vuklo da moraju ići.
Njihov put su pratili i novinari pa pitali gdje su, jesu li stigli. Dok su još bili u Mađarskoj radoznalcima bi ispalili uz osmjeh da će oni slikati putokaz na kojem piše ime mađarskog mjesta: "Pa ti pročitaj ako znaš izgovoriti."
Ali trčao je Ivica i za siromašne u Kninu, usput domeće da je vozio humanitarku i s Ivicom Kostelićem, da je pomagao i osječkoj pedijatriji i još mnogo toga. Osijek odavno zna za njega i prijatelja Igora, veliki je to humanitarni dvojac, koji samo što završe jednu humanitarku, krenu u drugu. Ne broje oni tenisice, knjige, poklone, novčane priloge koje su dali, ali Ivica priznaje da najranije pomaže djeci.
"Ona nemaju zle misli. Ako treba djetetu kupiti patike, odradimo utrku, skupi se pa odnesemo. Veliki znaju izmanipulirati, tražiti i kad ne trebaju", govori Ivica. U društvu s Igorom prisjeća se i humanitarki i za one koje nekad drugi zaborave. "Zamislite djecu, narod će reći, u popravnom domu ili kako ih zovu domovima za odgoj. Njih svi odmah misle kao da nisu dobra. A onda čujete od te djece da oni ništa ne dobiju za Božić", slušamo priče i nekako se srce steglo, baš kao i Ivici koji se s prijateljem odradio humanitarku za božićne poklone i djeci u ustanovi za odgoj.
'Jednostavno napravim, ne pitam zašto drugi nije'
Pitamo da komentira zašto se društvo ne pobrine za one koji najviše trebaju i koji su ranjiviji, a on daje toliko jednostavan i opet najbolji odgovor: "Kad imate drvo koje je suho, vi uzmete kantu vode i zalijete. Čemu pitati zašto to nitko nije napravio? Vi jednostavno to napravite."
Zanimljivo, ovaj triatlonac, boksač, humanitarac kaže da se supruga ne bavi nikakvim sportom, ali ona mu je najveća podrška kao i već odrasla djeca koja su čak dala svoj novčani prilog da sudjeluje na Ironmanu u Austriji, jer za put i kotizaciju trebalo je izdvojiti i 1000 eura.
Svojim životom i upornošću Ivica je odavno pomaknuo granice i pokazao duh borca, potaknuo je mnoge na bolje, pa pitamo i što želi: "Mladima biti uzor da se trude, da ne odustaju. Ja sam sa 64 godine jači i odlučniji nego kad sam imao 20 godina. Kroz vježbu jača i psiha. Ipak, ponekad me uhvati strah kad razmišljam o mladima jer mi se čine kao da su izgubljeni. Tehnološka revolucija je perfektna stvar, ali se mora dozirati. Bojim se hoće li biti na visini zadatka. Vidimo da smo u ratovima na sve strane, netko treba voditi svijet."
POGLEDAJTE VIDEO Šampioni u boksu bez rukavica u Zagrebu: 'Kad udari gola šaka glava puca, mogu se izbiti zubi. To su gladijatori'
