Bilo je to Putinovo "zabijanje Srbiji noža u leđa", de facto priznavanje Kosova "zbog svojih interesa u Donbasu", čime više "nema nikakve razlike između Amerike i Rusije", što je iz rusofilne perspektive srpskog nacionalizma bila i najgora presuda Putinovog pozivanja na presedan međunarodnog priznanja Kosova u opravdavanju svog osvajanja Donbasa u Ukrajini. A i Aleksandar Vučić javno je zakukao da je "Srbija sada sama u međunarodnoj areni".
Malo koji dio Europe osjeća političke posljedice Putinovog rata u Ukrajini kao prostor bivše Jugoslavije. Stoga je naš izbor za intervju pao na Dragana Markovinu, povjesničara i kolumnista, podjednako Splićanina i Mostarca, koji već duži niz godina usavršava svoj radar za balkanske nacionalizme.
Za Vučića tog dana rusko de facto priznavanje Kosova nije bila baš najveselija vijest. Ili?
Pa čak mislim da i jest. Čak i jest. Koliko god da Vučić glumi da je nešto drugo, ali inicijalno je došao na vlast itekako zahvaljujući benevolenciji, pa čak i možda pomoći Zapada. S Angelom Merkel je cijelo vrijeme održavao jako dobre odnose. Sve ove godine ga niti jedna zapadna diplomacija nije htjela pritisnuti, pomoći opoziciji, kakva god opozicija bila. Unatoč svim njegovim stavovima, otkako je došao na vlast, on je u Srbiji čovjek Zapada i jasno mu je da je igri u kojoj je balansirao, došao kraj. Puno govori već i to što se u izbornoj večeri Ivici Dačiću nije javio niti telefonski, kamoli da bi potvrdio nastavak koalicije s izrazitom proruskim SPS-om. A ovo sad on može idealno iskoristiti da kaže: "Evo, čak nas je Rusija izdala oko Kosova", pa da se zaista uskladi sa zapadnom politikom prema Rusiji. Odbijanje Rusije da prizna Kosovo suštinski ionako nije značilo ništa. On može biti euforičan, nekontroliran, čisti je populist, jasno je da je uvjereni nacionalist, ali nije neracionalan. Ogroman dio ekonomije Srbije nakačen je na EU, ogroman dio novaca dolazi odatle, oni su izručili svoju naftnu industriji Rusiji de facto za nikakve novce…
Veliki dio građana Srbije ipak je proruski orijentiran.
Da. Međutim, još prije nekoliko godina je predsjednik SANU-a Vladimir Kostić javno rekao da su izgubili Kosovo, da je to tako, ali su dobili Republiku Srpsku. Tu sad postoji rascjep između njihovih nacionalista koji ne bi priznali Kosovo i onih koji bi priznali realnost, a da im kompenzacija bude RS, vjerojatno ne kao odcijepljena, samostalna država, izravno pripojenja Srbiji, nego kao "treća srpska država". Druga bi, naravno, bila Crna Gora.
Vi ste ono rekli da kad bi Rusija napala Srbiju, dvije trećine Srba i dalje bi bio za Rusiju?
Naravno, to je jasno kao dan.
Kako je na objavu Putina mogao reagirati Milorad Dodik? Otvoriti šampanjac ili što?
Jedina dobra posljedica ove agresije Rusije na Ukrajinu je to što je time definitivno gotovo s planovima da se RS formalno odcijepi od BiH. Ruska vojska je pokazala ogromne slabosti, nije ostvarila niti jedan od svojih ciljeva, a istodobno je tom intervencijom jako mobilizirala zapadnu diplomaciju koja je bila vrlo benevolentna prema Amfilohiju Radoviću, prema radikalnim nacionalistima u Crnoj Gori, tako i prema Miloradu Dodiku. Ovdje, na Balkanu, Rusija je cijelo vrijeme radila efektivni nered u svim zemljama koje imaju neki neriješeni status i neke unutarnje podjele.
Pokušala je isprovocirati puč u Crnoj Gori, sjetimo se i Makedonije…
Tako je. To se više neće moći događati. Zapad je konačno shvatio s čime, s kime ima posla. Konačno se vratio na ove prostore. A Rusija (Dodiku) više ne može diplomatski pomoći, jer je Zapad definitivno odlučio integrirati ga u svoj sistem, iako su oni već manje-više integrirani. Rusija više ne može niti poslati vojsku. Mislim da je Dodik već ozbiljno zabrinut jer više nema nikakve šanse da otvori šampanjac. Drugo, Kosovo i RS naprosto nisu u istom statusu, naprosto zato što je Kosovo bilo autonomna pokrajina unutar Jugoslavije, iako ne s pravom odcjepljenja kao republika, ali je bila neki teritorij okružen nekom granicom. RS ne. Ona je naprosto rezultat ratnih zločina i nasilja utvrđen Daytonskim sporazumom, ali uz obavezu da ostane unutar BiH.
Prije nekoliko godina mi je Miljenko Jergović u intervju rekao da on uopće ne vjeruje da bi Dodik ikada doista posegnuo za odcjepljenjem RS, čak i uz ondašnje prilike. Kazao je da se Dodik ponaša poput Bate Živojinovića u filmu "Štefica Cvek u raljama života"…
… znam za to. On kao da stalno govori: "Saću da te karam!", a od toga nikad ništa. Ali, neposredno prije napada Rusije na Ukrajinu on je povukao neke poteze; da izlazi iz zajedničke agencije za lijekove, da preuzima carine, dakle, počeo je povlačiti vrlo konkretne poteze u kojima bi RS napustila zajedničke institucije Bosne i Hercegovine. Vjerojatno ne bi išla do formalnog odcjepljenja, ali mu ono ne bi više niti trebalo, jer bi BiH ionako postojala još samo na papiru. Uostalom, i ovako je skoro pa tako. Prilično sam siguran da bi, da nije došlo do napada na Ukrajinu, on nastavio s time i gledao dokle može tako dogurati. To sad više ne može.
Neki dan je Dodik čestitao Čoviću na "de facto proglašenju trećeg entiteta".
Da. Ma… Ja se tu pomalo i zamjeram ljudima u Sarajevu kad kažem nešto što je očito. Čović sada neće ništa napraviti. Izaći će na izbore, neće ih bojkotirati, jer bi mu to bilo iracionalno, potrudit će se da HDZ ima što bolji rezultat i tako će vjerojatno i biti. Poanta je u tome da treći entitet de facto postoji cijelo vrijeme. Kad sam u Mostaru, u zapadnom dijelu grada, sve ove godine plaćam struju Elektroprivredi Herceg-Bosne. Netko tko živi u drugom dijelu grada, s druge strane nekadašnje linije fronta, račune plaća Elektroprivredi BiH. Ceste u Mostaru održava i javno poduzeće koje ceste održava i u Orašju u Bosanskoj Posavini. O čemu onda govorimo?
Nedavno ste izjavili da nije pristojno niti pošteno da se Andrej Plenković i Zoran Milanović toliko petljaju u BiH, rekli ste da žele isto što i Dragan Čović.
Politika Hrvatske u BiH slijedi ono što zahtijeva HDZ BiH, ali od toga nema neke stvarne pomoći bez da se unutar Federacije BiH dogovore hrvatska i bošnjačka politika ili da nešto dekretom uvede međunarodna zajednica. Taj tzv. pritisak i pomoć ne znače ništa, osim što dodatno truju situaciju. Međutim, postoji taj novi problem, to što se u Sarajevu sve češće čuju glasovi koji se prije nikad nisu čuli, da treba ukinuti konstitutivnost naroda. A još u ZAVNOBiH-u partizani su BiH uspostavili kao republiku tri naroda, tada još Muslimana, i Srba i Hrvata, te naravno svih građana BiH. Time se onda zadire zaista u sam temelj te zemlje.
U temelj, dakle, zapisan još u ZAVNOBiH-u.
Da. To se događa iz dva razloga. Jedan je frustracija ljudi u Sarajevu što niti srpski niti hrvatski nacionalizam nisu odustali od svojih politika niti su izrazili ozbiljno žaljenje zbog brojnih zločina koje su napravili. Na ljudskoj razini ja to razumijem, ali to ne znači ništa u stvarnoj politici. Problem je što je došlo do promjena u postotku stanovništva i što se sudaraju dva principa. Jedan je, koji Komšić niti ne krije, on stalno govori o liberalnoj građanskoj državi, o "jedan čovjek jedan glas". To se sudara s principom zemlje tri naroda s jednakim pravima. I ako se nastavi s time – bez obzira na to što ja ne mislim ništa dobro niti o HDZ-u niti o ijednoj hrvatskoj nacionalnoj stranci – naravno da se Hrvati koji su službeno na 13 posto, a ubrzo će biti i manje, onda boje da će, ako im se ukine konstitutivnost, postati nacionalna manjina. U tim strahovima Hrvata leži cijeli Čovićev mobilizacijski potencijal. Ja razumijem i ove u Sarajevu, da stalno ne funkcionira država, da ih blokira netko tko ima 13 posto glasova. Ali, ako ruše konstitutivnost naroda, ruše temelje na kojima BiH počiva od nastanka.
U kakvom onda preustroju izbornog zakona leži rješenje? Da se po kantonima izabiru predstavnici u skladu s etničkom strukturom?
To je HDZ-ov prijedlog s kojim se ja ne slažem. Simbolički, Hrvati su preglasani. Problem je i što neki Hrvat u Banjoj Luci ne može biti kandidat za člana predsjedništva iz hrvatskog naroda. Ili Bošnjaci. Ili Srbi iz Sarajeva. Smatram da treba uvesti četvrtog člana Predsjedništva BiH koji će se birati na razini cijele BiH i koji neće biti ovisan o nacionalnoj pripadnosti. Onda će ljudi koji ne žele glasati za stranke po nacionalnosti na ideološkoj razini, imati za koga glasati. Mislim da je to dovoljno razuman prijedlog na koji neće nitko pristati.
U takvim odnosima u BiH za Zorana Milanovića ste nedavno rekli da je ipak "manja štetočina nego što je bio Franjo Tuđman". Kakav je to kompliment?
Tako je, nije manja štetočina u idejnom smislu, nego nema nikakvu stvarnu moć, tako niti ne može biti veća štetočina. Milanović se u simboličkom smislu trudi biti Tuđman. To se trudio biti još kao premijer, pa je tako po Tuđmanu preimenovao aerodrom u Zagrebu. Mislim da je potpuni bizarre da on i dalje, unatoč tome što nikada nije krio da glorificira Tuđmana, a od njega preuzima i njegovu mržnju prema politici Zapada, stavove prema BiH i nekoć jugoslavenskom prostoru, i dalje postoji ozbiljan broj ljudi koji sebe smatraju ljevičarima, a koji u njega gledaju kao u boga, eto, samo zato što "on nervira HDZ". Ta politika, "pobijedit ćemo HDZ koristeći njegovu ideologiju, metode", evo, ja to neću moći razumjeti dok sam živ.
Kad smo kod Milanovića, postoji tu još nešto, u kontekstu rata u Ukrajini. Možemo li uzeti da je Dodik Putinov čovjek?
Da, apsolutno.
Ako uzmemo da je za definirati Dodika Putinovim čovjekom dovoljno to što je, redom, nacionalist sa separatističkim idejama na štetu BiH s nekakvom argumentacijom u smjeru rat u Ukrajini, što mu izjave redom na ovaj ili onaj način opravdavaju Putinov rat u Ukrajini, što se protivi pomoći SAD-a i EU-a, po čemu onda Milanović po tim istim mjerilima ne bi bio Putinov čovjek?
Hah! Mislim da u retoričkoj izvedbi u zadnje vrijeme tu više nema nikakve razlike. Oni manje-više nastupaju isto. Milanovića, doduše, ne mogu optužiti na neviđeno. Dodik sasvim jasno već godinama ima bliske veze s Rusijom i Putinom, dok se kod Milanovića to ne zna. Možda ima, a moguće je da on ovo radi, ovako, sam od sebe, i onda nije pošteno da čovjeka bez dokaza optužimo da je na liniji s Putinom, mislim na konkretnu liniju s Putinovom politikom i diplomacijom. Odnosno, ne kažem da on ima konkretne interese, nego da možda zaista vjeruje u to što govori. A to je onda ozbiljan problem imati takvog čovjeka na čelu države. Usto, on je u kampanji dobio izbore protiv politike Kolinde Grabar Kitarović da će biti normalan predsjednik liberalne građanske Hrvatske. "Normalan predsjednik" mu je čak bio slogan, obećao je da će raditi na smirivanju tenziju, da bi poslije pogazio skoro sva svoja obećanja. Ostalo mu je još jedino ono da neće nikoga pomilovati... haha!
Kako biste objasnili to što takva zemlja jako dugo nije reagirala na seriju prijetnji veleposlanika Rusije u BiH Igora Kalabuhova koja je kulminirala izjavom o "postojanju plana Rusije protiv Hrvatske"?
Hrvatska vanjska politika ima ozbiljan problem. Pritom ne mislim na Milanovića, nego na ministra vanjskih poslova. Jednako kao što je Kolinda Grabar Kitarović bila tragično potkapacitirana za pozicije od ministarstva vanjskih poslova do predsjednice Republike. Ministrica je bila zato što Ivo Sanader nije mogao biti istodobno i premijer i to, i Grlić Radman je očito slaba figura jer je Andrej Plenković očito sebi namijeni biti ministar vanjskih poslova, u što se i razumije. Problem je što ispada da to nije niti Plenković. On jest imao neke stavove oko Ukrajine u kojima se s njime po prvi put slažem, ali je pustio Grlića Radmana da otklizava, pa skupa s Bidenom optužuje Putina da je ratni zločinac, a ne reagira na ovo.
Na Kalabuhova nije reagirao čak niti Plenković.
To niti meni nije jasno. A činjenica je da posebno rusko veleposlanstvo u Sarajevu vrlo neskriveno prijeti manje-više svima koji na bilo koji način zagovaraju politiku koja ne odgovara Rusiji.
I u tome idu toliko daleko da prijete čak i novinarima u zemlji domaćina.
Da.
