Davor Rostuhar je nakon 48 dana pješačenja stigao na Južni pol. 48 dana bio je sam samcat usred snijega i leda Antarktike, na minus 40 je dnevno hodao po 11 sati i nakon 1200 ledenih kilometara konačno ostvario svoj san. U svom posljednjem ekspedicijskom zapisu, Rostuhar opisuje kako je izgledao trenutak kada je došao do svog cilja.

"Hodajući posljednje kilometre prema Južnom polu samo jedan je osjećaj plovio mojim horizontom. Zahvalnost. Film se vrtio unazad, sjećao sam se svih onih divnih ljudi koji su mi pomogli na bilo koji način da dođem do ovdje. Zahvalan sam svima koji su vjerovali u mene. Toliko mi je puno dragih ljudi prije puta govorilo da su sigurni da ću uspjeti, iako čak ni ja nisam bio siguran. Bilo je i onih koji to nisu govorili ali sam osjećao da sumnjaju u moj uspjeh, kao i onih koji su se potajno nadali da neću uspjeti. I njima sam zahvalan jer su u meni pobudili inat koji mi je isto ponekad dobro došao da dođem do cilja. 

Zahvalan sam svima koji su podržali crowdfunding kampanju. Koji su osjetili moju energiju i povjerovali joj toliko da im nije bilo teškoodvojiti i nešto novaca za to da podrže moj san. Zahvalan sam svima koji kupuju moje knjige i fotografije, jer taj novac uvijek ide za nove projekte. 

Sjetio sam se svih onih divnih ljudi koji su besplatno i nesebično pomogli na sto raznih načina, svojim savjetima, svojim vremenom za mene, svojim radom, svojom stručnošću i svojim proizvodima. Ne mogu sada nabrajati imena jer ih je stvarno bilo na stotine. Priprema ovog projekta je trajala dvije godine i u te dvije godine doslovno su mi pomogle stotine ljudi. 

Hvala partnerima i sponzorima koji su prepoznali našu priču. Obratili smo se stotinama kompanija. Većina nas je ignorirala i odbijala, a mnogi čak i dosta neumjesno ali oni koji su pristali, zaista su ljudi s kojima danas lijepo surađujemo, na obostrano zadovoljstvo, a mnoga ta partnerstva prerasla su i u prijateljstva. 

Zahvalan sam mojim roditeljima, koji mi nikad ne daju podršku na prvu, jer su moji snovi i planovi jednostavno odveć ekstremni i apstraktni kad se prvi put spomenu, ali kada shvate da sam ozbiljan onda su mi zaista najveća podrška. Time me uče nepokolebljivosti i daju mi priliku da razdvojim važno od nevažnog. 

Najviše od svih, zahvalan sam mojoj ljubavi Anđeli, koja je jedina uz mene prolazila baš sve uspone i padove, sve krize i teške trenutke i koja je vjerovala u mene čak i onda kada ja nisam. Ona je Južni pol. Ona je cilj za koji vrijedi dati sve od sebe. 

Svi ti divni ljudi, bliski ili daleki, poznati mi ili nepoznati, svi su oni koračali sa mnom ovih dana. Kad sam napokon došao na cilj, sa mnom nije bilo više ni ponosa ni prkosa, samo poniznost i zahvalnost. 

Moja ekspedicija je gotova, ali projekt nije, kao ni pisanje ovog bloga. Imam još štošta za reći, a pretpostavljam da vas zanima i kako se čovjek osjeća i što radi nakon velikog uspjeha, te kako izgleda život na Južnom polu, tako da će i narednih dana kapati blogovi. 

Zahvalan sam i vama, što pratite, čitate, lajkate, šerate.  Sve se svodi na priču. „Podijeli s ljudima svoju priču, jer priča je sve što ostaje“ rekao mi je moj idol Stipe Božić i poslušao sam ga. Priča ostaje nedovršena i neostvarena ako se ne čita i ne širi. Čitajte, lajkajte i šerajte i dalje. Danas ja pričam svoju priču. Sutra ću čitati vašu."