Mladoj majci iz Rijeke, Ani Selmić, prije dvije su godine život promijenile riječi koje nitko ne želi čuti i od tada je proživjela ono što neki ne prožive u cijelom životu.
Teško je opisati šok koji ju je obuzeo kad je saznala da boluje od limfoma, vrste raka krvi. U trenutku dijagnoze njezina je kći imala samo godinu i pol.
"Sjećam se kako sam se u tom trenutku osjećala prestrašeno, zabrinuto i tužno", ispričala je za Ženu.hr.
Prije dijagnoze živjela je uobičajenim životom. Radila je, uživala u hobijima i majčinskim obavezama, a stvari su krenule nizbrdo u proljeće 2021. kad je prvi put osjetila snažne bolove u kičmi. Na hitnoj su joj isprva prepisali tablete protiv bolova koje je uzimala dva mjeseca. Olakšanje je pokušala pronaći i uz injekcije koje su pomogle samo nakratko.
Tijekom idućeg posjeta hitnoj, nalaz krvi je bio loš. Isprva se nije znala dijagnoza, no liječnici su predviđali da će morati na operaciju kičme i pluća. Nakon što je operirana, shvatila je da ne može ustati na noge i puno je kašljala zbog čega joj je trebala maska za kisik.
Tijekom operacije liječnici su pronašli i uklonili tumorsku tvorbu koja je oštetila leđnu moždinu što je bio razlog trenutačne nepokretnosti.
Ipak, uz fizikalnu terapiju i vježbe sve je trebalo krenuti na bolje i liječnici su prognozirali da će postepeno dobiti osjet u nogama.
"No, nepokretna sam bila 8 mjeseci. Nisam baš ništa mogla sama. Tada su mi rekli dijagnozu te su me hematolozi uputili u to kako će izgledati liječenje od raka – čekalo me 6 ciklusa kemoterapije", prisjetila se.
Pred njom je bila ogromna planina i vjerojatno najvažnija bitka - bitka za vlastiti život, a Ana u međuvremenu nije klonula.
Priznaje da je bila glavna zabavljačica na odjelu u bolnici. "Znala sam pjevati što je veselilo druge pacijente, a osoblje bolnice me opominjalo da ne budem preglasna", govori i dodaje da je tijekom boravka u bolnici bilo i suza kao i dana kad je teško prihvaćala da je prikovana za krevet.
Zatim su uslijedile kemoterapije, a nakon svakog ciklusa borila se i sa sepsom.
Kada joj je krenula opadati kosa, njezina je kći primijetila da se nešto događa. "Najprije me se bojala – bojala se prići mi, sjesti ili leći pored mene. Nakon otprilike mjesec dana počela mi se približavati. Tada mi je pao kamen sa srca, željela sam je grliti, a znala sam da treba ići polako da se navikne na novu mene", govori Ana kojoj je to poprilično teško palo kao i razdvojenost od svoje mezimice.
Nakon kemoterapija, Ana je počela s fizikalnim terapijama na kojima je ponovo učila hodati. Hodalicu je zamijenila štakama, a danas hoda uz pomoć ortoze na jednoj nozi.
Sada je na bolovanju, no uz svakodnevne obaveze kod kuće, izlazi u duže šetnje i vježba te se vratila svojim hobijima. Nakon svega što je prošla, ističe, sada živi mirnije i sretnije.
Priznaje da ju je bolest promijenila, ali da je sada psihički jača.
"Kad sam pobijedila bolest, shvatila sam da u mom životu više nema mjesta za ništa i nikog tko je toksičan. Nažalost, neki su mi ljudi bili okrenuli leđa kad su saznali da sam bolesna - a što je najbolnije, među njima je bio i moj suprug", priznaje.
Njemu je, kaže, bilo preteško nositi se s cijelom situacijom te se odesilo kad se razboljela.
Ipak, ružna situacija joj je donijela i nešto lijepo pa je tako uspoznala druge žene s istom dijagnozom, a njihova podrška joj je bila presudna dok se liječila.
Sada kada gleda unazad, kaže da bi samoj sebi prije bolesti savjetovala da češće ide liječniku i na preglede, te da se manje stresira oko nebitnih stvari. A za sve one koji su suočeni s istom dijagnozom poručuje - držite se svom snagom i vjerujte da vi to možete.
