Roza Malovac (89) iz Mihanović Dola vjerojatno je najstarija DHMZ-ova motriteljica, a razinu i temperaturu Sutle mjerila je svaki dan čak 50 godina i uredno slala izvještaje. Sve je počelo, kaže za HRT, kada je bila velika poplava 1964. godine.
"Još je kod nas čovjek spavao, čujem da je umro, taj koji je bio glavni ovdje. Veli, je li znate vi pisati? Vi bi mogli to nama motriti kao motritelj. Ja sam rekla: Čujte, toliko znam napisat koliko znam, ja nisam školovana. Četiri razreda pučke škole, to ti je bilo prije, osobito na selu. Kako bi išle u školu kad smo bile 4 sestre jedna za drugu.
I onda su mi pokazali, najprije sam namatala, bilo je okruglo, to sam ja stavljala gore u neki aparat, pa sam namotala ono što je pokazivalo. To sam namotala i onda je pokazivalo kako je voda išla ili gore ili dole, tako se pravila crta", objašnjava Roza.
Išla je po svim vremenskih uvjetima
Posao joj nije bilo teško raditi, ali je trebalo doći do odredišta koje je na većoj udaljenosti od njezine kuće. "I još kad je lijepo nije mi bilo teško. Ali kad je ružno vrijeme i kiša pada, nema druge, moraš ići. Makar možda mi ne bi ništa rekli, ali ja sam se bojala da mi budu prigovarali", ističe.
Kad bi se se rijeka izlila i znala biti četiri metra, onda je išla na mjerenje vodostaja triput na dan. "To su zahtijevali da se ide jer oni još nisu vidjeli to sami. Sad oni vide kakva je voda, sve, a onda još nisu imali tu spravu pa sam ja išla. Recimo, išla sam ujutro, pa sam onda išla oko podne i još jedanput navečer, tako da sam bila mirna. Čak smo nekad i po noći išli s baterijom", rekla je.
Pad u Sutlu
Nezgode su joj se također događale, pa je jednom pala u Sutlu. "Nisam mislila da ću pasti, nisam se nadala. Kako sam bacila onu špagu s toplomjerom za vodu unutra, tako mi se noga poskliznula i pala sam. Koliko puta bih tako pala, ali sam znala pa sam se čuvala", rekla je Roza koja ne zna plivati, ali se držala za granje dok se nije izvukla.
Zarađivala je mjesečno dvjesto kuna, ali i to joj je puno značilo. "Još je bilo i manje na početku, onda kasnije malo po malo se povisio iznos, tako da sam dobila 300 kuna. I to mi je bilo veliki plus, vjerujte mi. Kad je mala plaća bila. Školovali su se još djeca, oboje. I sin i kćer, oboje u Zagrebu", rekla je.
Prošle je godine strgala ruku pa nije mogla više obavljati posao. Nakon toga ga je preuzeo njezin sin. Ipak, ta joj svakodnevna obaveza itekako nedostaje. "Sin je sin, svaka njemu čast, on uzme, dobije novce i ide gore, i sve, ali meni ti novci jako nedostaju. Imam malu mirovinu od muža".
Ne nedostaje joj ništa
Roza živi skromno, ali i skromno kaže, nedostaje joj ništa. "Kćerka mi donese što treba, uvijek pita treba li što. Sin rado pomogne. Već 23 godine sama. Na početku mi je bilo malo teško, mrsko. Svjetla su bila slaba. Sad kad su napravili cestu, puno je ljepše, ulična rasvjeta", objašnjava.
Ističe kako je ovaj posao lijep za onoga tko je mlad. "Lijepo je sada, čisto, nema trnja, nema zmija, nema ništa. Prije je bilo grozno, to je bilo sve zaraslo, do pruge. Onda su radnici sve očistili", rekla je. Ljude za koje je radila, zapravo nikad nije ni upoznala, ali njenom su sinu dali pohvalu za Rozin rad a ona je na to itekako ponosna. "Rekli su mi da sam bila najbolji motritelj od svih!"
