U jednoj grupi na društvenoj mreži osvanuo je oglas u kojem vlasnica piše kako iznajmljuje trokrevetnu sobu s WC-om radnicima koji dolaze raditi sezonu u Dubrovnik.

Taj je oglas 'inspirirao' kolumnista Maru Marušuća da za dubrovackidnevnik.rtl.hr napiše tekst koji nekako 'vuče' na samo jedan u nizu 'samo u Hrvatskoj priča'.

Njegov tekst vam prenosimo u cijelosti:

"Gledam i ne vjerujem – u jednoj grupi na društvenoj mreži osvanuo je oglas u kojem vlasnica piše kako iznajmljuje trokrevetnu sobu s WC-om radnicima koji dolaze raditi sezonu u Dubrovnik. Cijena je 1100 kuna po osobi, a smještaj se nalazi u Staroj Mokošici. Prostor je zaista minijaturan – u sobi su samo jedan bračni krevet i jedan krevet za jednu osobu, te neveliki ormar, plus WC.

Vlasnici matematika u školi nije bila mrska – ako sobu izda radnicima koji u Dubrovnik dolaze trbuhom za kruhom, jer nemaju posla kod kuće za 1100 kuna po glavi – to znači da će mjesečno utržiti 3300 kuna za bezveznu sobu u još bezveznijoj Staroj Mokošici.

Odakle mi pravo sobu nazvati bezveznom? Pa što drugo reći za tako omaleni prostor, koji moraš dijeliti s još dvoje, možda i nepoznatih ljudi. Recimo, dođeš u tu sobu s posla, vani zvizdan, ti mrtav, hoćeš popodne malo ubiti oko, a tvoj cimer, jeo kamenice, pa pokvario stomak, i eno ga, već tri dana spava u WC-u… Ti hoćeš utonuti malo u siestu, a iz WC-a se čuju slapovi Iguazu prateći bolnim stenjanjem tvog cimera…

Nema veze što čitava soba smrdi, žao ti je čovjeka, boli ga i ne može se danima pomaknuti iz WC-a – da vlasnica zna da ovaj spava u banji, iznajmila bi ona sobu još jednoj osobi – 4 puta 1100 kuna je 4400 kuna, dobiješ skoro prosječnu hrvatsku plaću, a cijeli mjesec si ležao...

Posebno mi u oko upada taj bračni krevet. Teoretski je moguće da ga dijele dvije osobe suprotnog spola koje se međusobno uopće ne poznaju. Jedna od njih možda će imati 120, 130 kila, pa vam neće preostati puno prostora za spavanjac. I ajde sad ti spavaj u takvim uvjetima po vrućini od 1. travnja do 31. listopada. Meni to malo baca na zatvorske uvjete.

Netko će sad reći da cijenu ove sobe diktira tržište i da je to jednostavno tako – nitko vas ne sili protiv svoje volje da spavate u Mokošici za 1100 kuna mjesečno grleći se s nepoznatim debeljkom u bračnom krevetu tijekom iznenadnog puhanja bure, dok krajičkom uha slušate slapove Krke iz WC-a. To je ipak samo donekle točno – sili vas sam Život. Niste, je*iga, bili sretne karte da vas Život preko rode izbaci pokraj Jadranskog mora i da naslijedite koju nekretninu, pa čitav život ne radite ništa – osim što njorgate na Facebooku -  nego vas je onaj kreten Klepetan i ona njegova ku*va Malena izbacila u je*eni Donji Miholjac, gdje da naslijediš cijeli centar grada skupa sa sporednim ulicama i pokojim predgrađem, opet ne bi imao nikakve financijske koristi, i morao bi se seliti u potrazi za poslom.

Da se odmorim malo od ovih filozofsko-faunskih pitanja, kliknuo sam na profil vlasnice sobe kako bih malo špijunirao što golica pažnju naše mlade junakinje, koja mada je još uvijek pupoljak, jako dobro shvaća da je Smisao Života laka para.

Gledam ja malo njena životna mota i razne poslovice, čudim se što nema ama baš nijedne od Meše Selimovića i Ive Andrića, kad li ugledam jednu biblijsku koja zbori ovako:

-Ne čini drugom što ne želiš da se tebi čini!

Pročitam je, pa se upitam bi li vlasnica trokrevetne sobe željela da joj netko iznajmi 80 puta 180 centimetara kreveta za 1100 kuna mjesečno, gdje ostatak centimetara nekvalitetnog drveta iz Ikeinog kataloga, dijeliš s nepoznatim morževima koji imaju želučanih problema. Ajde da se soba nalazi negdje kraj neke lijepe plaže, ili šetnice, ali u Staroj Mokošici, jedinom mjestu u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koje ima pravu pravcatu južnoameričku favelu, priznat ćete, nije baš da biste rado poželjeli.

Međutim, naša junakinja iz Stare Mokošice ni po čemu osobitom se ne razlikuje od stotina, ako ne i tisuća nabrajača biblijskih citata po Facebooku, koji od Debelog brijega, preko Duboke Ljute, pa sve do Gromače i Mrčeva iznajmljuju šupe radnicima po bregovima svojih sela i debelim cijenama, a kada im kažeš da im nekretnina ku*ca ne vrijedi, namrče se i duboko naljute govoreći - 'Pa sto mu gromača, nitko te ne tjera da iznajmiš šupu u Ljubaču za 1500 kuna po ležaju'.

-Ljube, ni tebe nitko ne tjera da iznajmiš šupu u Ljubaču za 1500 kuna. Bi li ti to voljela?

Ali zaje*ana je stvar ta pohlepa. Ne voliš kad tebi netko daje šupu u faveli za 1100 kuna, ali kada ti nekome to nudiš, o tome, jasno, ni ne razmišljaš. Tako smo došli do novog trenda da se po župskim, konavoskim, primorskim pustopoljinama i orašastim plodovima  - je li se tako pravilno kaže kad bez ikakvog rada oplodiš kuću u Orašcu? - iznajmljuju Čepikuće radnicima po deset tisuća kuna mjesečno, što je gotovo dvostruko više od prosječne hrvatske plaće za koju prosječni hrvatski radnik ispiša čitav Točionik krvi.

Doći će dan - a ja vam kažem da on cuming soon – kada se neće iznajmljivati samo Čepikuće, nego i kokošinjci i svinjci, možda i Mravinjci.

Napisat će tako Hvalisavac – je li se tako naziva onaj kojem u osobnoj piše prebivalište Lisac – oglas u jednom grupi na društvenoj mreži kako slavonskim radnicima iznajmljuje trokrevetni svinjac s poljskim WC-om po 1100 kuna mjesečno. Dole će u komentarima radnik odgovorit „Ja mislim da je 1100 kuna puno za trokrevetni svinjac s poljskim WC-om. Ajde da je slovački WC, ali poljski?“, a vlasnik će mu odgovoriti: „Ljubač, nitko te ne tjera spavati sa svinjama“.

Onda će ovaj iz susjednog sela Kručica shvatit da i on ima nekih kućica, koje se mogu staviti na tržište. Spavaju tu kokoši, ali neće to smetati slavonskom radniku, kad nema problema ni s morževima u Mokošici, pomislit će vlasnik, pa će na brzinu sklepati oglas i digitalno ga zalijepiti.

-Iznajmljujem tihi trokrevetni kokošinjac jednojajčanim i dvojajčanim slavonskim radnicima za 1500 kuna mjesečno.

Dole će ga u komentarima pitati, „ma je li to zaje*aješ, to da ti je kokošinjac tih“.

-Ljubač, stvarno jest – odgovorit će mu vlasnik – pijevaca uopće nema, samo kokoši, pa neće biti ranojutarnjih urlikanja.

-Prodano! – reći će slavonski radnik bez mogućnosti ikakvog izbora u Životu, još od onog dana kada su ga onaj debil Klepetan i ona njegova prostitutka Malena izbacili u Levanjsku varoš, minijaturno selo nadomak Hrkanovcima Đakovačkim.

-Nemoj samo hrkati da mi se kokoši ne prepadnu – reći će mu vlasnik pernatih kućica iz Krućica, spremajući u džep 3 puta 1100 kuna jednako 3300 kuna, pa će se zadovoljno ulogirati na Facebook, te ponosno okačiti na svoj zid biblijsku poruku:

-Ne čini drugom što ne želiš da se tebi čini!".