Dubrovčani se svakog 1. listopada prisjećaju 1991. godine kad su na taj dan pripadnici bivše JNA potpomognuti rezervistima napali Dubrovnik i širu okolicu. Tako je u šest sati ujutro s kopna i mora krenula agresija na grad koji je već prvog dana ostao bez vode i struje, piše Dubrovački dnevnik.
Iako nekoliko mjeseci prije toga većina Dubrovčana nije mogla ni zamisliti takav scenarij, dio branitelja dragovoljaca tu je situaciju dočekao spreman. Među njima je bio i pokojni Miljenko Bratoš koji je oformio satniju od 55 ljudi prije samog napada na Dubrovnik koja je kasnije postala dio 163. brigade, a tih dana se za Dubrovački dnevnik prisjetio Teo Andrić. On je u početku vodio 10 ljudi satnije koja je druga osnovana satnija na ovom području, kasnije je vodio 30 ljudi, a naposljetku je postao i dozapovjednik cijele bojne od 620 ljudi.
„Priča je počela puno prije tog 1. listopada, točnije dva mjeseca prije. Već u kolovozu pokojni Miljenko Bratoš je počeo skupljati ekipu koja će sutra znati nešto napraviti. On je bio sekretar tadašnjeg Sekretarijata za narodnu obranu, danas je to predstojnik ureda za obranu. Uglavnom, došao je na tu ideju, znajući da će rat biti i sva sreća što je Miljenko to znao osjetiti i što je bio realan. To je bio logičan slijed situacije jer su Dubrovnik i Vukovar dvije najisturenije hrvatske točke. Dio Dubrovčana je mislio kako rata neće biti i dio njih se tako ponašao, no 1. listopada se sve promijenilo i ljudi su tad prvi put čuli granate. Mi smo to tad već bili prošli,“ izjavio je Andrić.
Rat ih je dodatno zbližio
Bratoš je razmišljao drugačije stoga je na ljeto krenuo prikupljati ekipu, a njegovi najbliži suradnici bili su Rudi Butković i pokojni Aljoša Nikolić. Kako kaže Andrić, bila je to prava dubrovačka ekipa koje se znala otprije, no rat ih je dodatno zbližio.
„Viđali smo se po kafićima, znali smo se, igrali zajedno Divlju ligu… Bratoš, Butković i pokojni Nikolić su tražili ekipu, jedan bi čuo, rekao još trojici i na kraju nas se skupilo 55. Zanimljivo je i to kako su među nama bile i četiri žene koje će same ispričati svoju priču i one su nam puno pomogle u tom trenutku,“ izjavio je Andrić.
Priključivanje žena, kaže Andrić kroz smijeh, svakako je i njima muškarcima bio poticaj jer "ako su mogle doći Spomenka, Marija, Ivona i Renata, onda se i oni moraju pokazati". I sam Andrić je na ljeto vjerovao kako bi do rata na dubrovačkom području moglo doći jer je pratio tadašnje političke prilike te je shvatio kako je rat neminovnost.
„Mene to nije iznenadilo pa sam rat na neki način dočekao spreman, ako ništa, u glavi i s puškom. Mada vam ni ta puška ne znači puno. Sjećam se momenta kad smo išli u Split po nekakvo oružje i dobio sam pištolj. Mislio sam da sam najjači na svijetu, osjećao sam se kao američki specijalac. Naravno, nikad ga nisam upotrijebio jer je to smiješna priča, rat izgleda sasvim drugačije,“ prisjetio se Andrić.
Prizor kao iz filmova
I prije 1. listopada 1991. godine, dakle prvog napada na dubrovačko područje, satnija je sudjelovala u određenim akcijama, a jedna od njih je i ona u Malim barama. „Došli smo dan iza, dočekao nas je prizor kao iz filmova. Znači, 15 skladišta je tamo bilo, pola ih je gorjelo. Aljoša Nikolić je bio stručnjak za eksplozije, zato smo i bili pozvani jer je nekoliko ljudi bilo poginulo te se područje razminiravalo da bi se ušlo u skladišta i došlo do opreme, oružja, municije… Dakle, to se dogodilo sredinom rujna,“ kazao je Andrić.
I dok su za njih ratni prizori bili nešto vrlo stvarno već tada, u Dubrovniku je klima bila nešto drugačija. Kako kaže, vraćali su se s dva puna kamiona opreme, prolazili su pored kafića, a tamo je svirao magazin, ljudi su uživali u ljetu, zafrkavali se i nisu se obazirali puno na ono što je vrlo brzo uslijedilo za Dubrovnik.
Prvi napadi
Naime, te su prizore za svega nekoliko tjedana zamijenili neki puno lošiji i bitno drugačiji. Andrić se dobro sjeća tog crnog 1. listopada 1991. godine u Dubrovniku kad su krenuli prvi napadi, a što je ujedno i povod ovog razgovora.
„Znam da je bio utorak i znam da sam, nakon nekoliko dana, spavao doma na kauču u uniformi, bio sam obučen u odoru iz predostrožnosti. Čuo sam kad je raketiran Centar za obavješćivanje, a mi smo bili postrojba pri tom centru. Ispočetka su ljudi mislili da čuvamo taj centar, no priča je bila posve drugačija. Dakle, živimo u vremenu Jugoslavije, ali i genijalnosti pokojnog Bratoša koji je tada osmislio način kako naoružati 50 ljudi, a da to sve bude po zakonima bivše Jugoslavije i da bude legalno. To su napravila dva čovjeka u Hrvatskoj; Glavaš u Osijeku i Bratoš u Dubrovniku, dakle to da možete imati regularnu postrojbu,“ izjavio je Andrić.
Nedugo nakon raketiranja, odjurio je u Centar, a zgrada je već bila srušena, no naglašava jednu zanimljivost. Upravo tog dana, ekipa je planirala u zgradi napraviti zajedničku fotografiju. „Nas 55 se gore trebalo zajedno slikati, a otprilike pola ure prije toga se dogodilo raketiranje. Ne znam je li to bilo slučajno ili nije, ali tad je bilo i nešto 'pete kolone' ovdje pa čak nisam uvjeren kako je to bilo baš slučajno,“ tvrdi.
Kako je Centar za obavješćivanje raketiran svega pola sata prije no što je satnija na tom prostoru trebala napraviti zajedničku fotografiju, počelo se sumnjati kako informacije negdje cure prema neprijateljskoj strani, a to je svakako dokazala objava u tadašnjoj titogradskoj 'Pobjedi'. „Nekih 15-ak dana prije početka rata, u tom mediju je izašla priča o našoj ekipi gdje je poimenično navedena svaka osoba te satnije i gdje je stavljena slika Pera Garvana koji je izgledao 'najstrašnije', koji je igrao vaterpolo, bio snažan, s puškom na fotografiji i do toga – ovo su ustaše koje jedu malu djecu. Dakle, to nije imalo veze ni s čim, bili smo samo ljudi koji su branili svoje. No, zanimljivo je kako je svih 55 imena izašlo u tim novinama, dakle netko je nešto dojavio…,“ kazao je Andrić.
Bili su poput spasitelja
Odmah nakon napada su raspoređeni i dobili su svoje zadaće, a posebno se sjeća odlaska u Postranje. Dogodila se tu jedna od niza anegdota kojih, kaže, nije nedostajalo. Iznalazili su načine kako da im u tim teškim vremenima bude što lakše. „Tamo su se ljudi već puškarali nekoliko dana i došli smo u jednu kuću gdje je bio moj krizmani kum Nikša Miloslavić koji je bio zapovjednik za Postranje. Kad me vidio, kazao je – evo mog kuma, došao me spasiti. Došli smo u odorama, a oni su bili u rebatinkama pa su govorili – evo specijalaca, spašeni smo! Jedan iz naše ekipe je kazao – kakvi specijalci, radim u kafiću, perem čaše cijeli život!,“ priča kroz smijeh Andrić dodavši kako su ljudi izuzetno cijenili njihov trud i njihovu žrtvu.
„Kad smo se obukli u prave odore, žene po putu su nas blagoslivljale, gledali su na nas kao da smo spasitelji svijeta i to je netko trebao tada biti jer bez toga bi bila izgubljena svaka nada,“ emotivno kaže Andrić, na što je bio posebno ponosan.
Tužne situacije
Bilo je anegdota, bilo je i momenata ponosa, no bilo je svakako i onih tužnih situacija koje u ratovima uvijek prednjače. „Zapovijedanje nosi odgovornost pa i onda kada pogine suborac… Treba pokucati na vrata njegovih roditelja ili reći sestri da joj je poginuo brat... To sam napravio nekoliko puta i moram reći da mi je to bilo nešto najgore u životu, takav užasan osjećaj nikad prije nisam doživio,“ izjavio je Andrić.
Kako je vrijeme odmicalo, takvih je situacija bilo sve više, posebno u studenome kad su zabilježeni najsnažniji napadi na dubrovačko područje.
„Prekretnica se dogodila 25. listopada kad su četnici došli na Žarkovicu, zauzeli dio prema Rijeci dubrovačkoj i 'de facto smo' smo bili odsječeni. To je bio svojevrsni košmar u smislu da smo se našli u bezizlaznoj situaciji, kad te netko okruži sa svih strana i stalno te granatira. Također, neprijateljska je vojska bila višestruko veća, bilo ih je oko 16 tisuća, a nas svih skupa oko 750,“ kazao je Andrić.
Bratošu su u potpunosti vjerovali
U tom periodu, točnije 25. listopada 1991. godine, život je na bojišnici izgubio i Miljenko Bratoš, obilazeći prvu crtu, pod nikad utvrđenim okolnostima. Andrić ga se prisjeća s posebnim pijetetom. „Pokojni Miljenko je bio strog, ali je bio čovjek kojemu ste vjerovali, njegove se odluke nisu preispitivale, radili smo što nam se kaže, vjerovalo mu se. Na kraju se dogodila tragedija, a ono zbog čega ga posebno cijenim jest to što je negdje krajem listopada postojalo kalkuliranje hoće li se Dubrovnik predati ili neće. On je bio jedan od zagovornika i ustrajao je na tome da se Dubrovnik ne predaje,“ istaknuo je Andrić.
Govoreći o Miljenku Bratošu i Aljoši Nikoliću, Andrić tvrdi kako su imali sjajne ideje te kako su čak imali i planove što treba napraviti ako bi se dogodila situacija da neprijateljska vojska uđe u grad.
„Ispod Petke postoji kanal, betonski tunel koji vodi od pročistača do iza petke. Tu je kanalizacija, možete zamisliti samo kako je ući unutra, pogotovo ljeti. Prije nego što se rat zahuktao na dubrovačkom području, Bratoš je upozorio kako moramo imati određenu količinu sanitetskog materijala, municije, oružja te kako to moramo spremiti na neka mjesta gdje i mi možemo biti u slučaju ako uđu u grad. Dakle, da možemo otamo navečer izlaziti i raditi diverzije. Jedan od tih mjesta je bio i taj tunel. Rat nije počeo, u Adriaticu je bio disco klub, ljudi su se zabavljali, a mi vučemo bruškete da vidimo tko će ući u tu govnaru, da ne ulazimo svi. Da složimo unutra sve što će nam sutra možda zatrebati,“ prisjetio se Andrić te dodao da su takve pripremne radnje imali i na Srđu, bunkeru na Petki i sl., a osmislio ih je upravo Bratoš.
Ratno vrijeme je uvijek samo po sebi iznimno teško, među najtežima, sa sobom nosi tragedije, teške životne priče, no Andrić kaže kako ga je nosio san da ima svoju Hrvatsku. „Jedno sam vrijeme čak mislio poći živjeti vani, u Njemačku, Švedsku i slično, no krajem 80-tih, kad sam završavao fakultet, vidio sam da će se ipak ostvariti samostalna Hrvatska, no kako ćemo se morati boriti. Tad sam rekao sebi – što god se dogodilo, ostajem tu, bit će to moja država ili ću poginuti. Nisam poginuo, a država je izborena. Možemo pričati o tome je li takva kakvom smo je sanjali. Imamo je, o nama ovisi kakvom ćemo je napraviti…,“ izjavio je Andrić.
Čvrsta prijateljstva
Osim slobodne države, iz rata su se izrodila i neka čvrsta prijateljstva koja Andriću i danas puno znače.
„Kad smo se krenuli nalaziti, primijetio sam jednog samozatajnog lika. Došli smo jednom na smjenu straže, a on iskače iz grmlja… Još nije počeo rat, a on je cijeli bio u nekom filmu. Rekao sam sebi – ovo je neki specijalac. Upoznali smo se, rekao je da se zove Robert Grčić. Nakon nekoliko dana smo zaprimili dojavu o tome kako dolazi neprijateljska vojska, ali srećom, nije bilo ništa, no razumjeli smo se po načinu na koji smo reagirali u tom trenutku. Rekao mi je – Teo, ovo će potrajati, a ja sam se složio s njim. Potom mi je kazao kako jedno drugome moramo čuvati leđa. Tako je i bilo. Za godinu dana sam mu bio kum na vjenčanju,“ prisjeća se kroz smiješak Andrić.
Osim njega, Andrića je rat zbližio i sa Zlatkom Begušićem, a tu su još i Mladen Vuličević, njegov brat Božidar, Željko Carević, Marin Tomaš… Imena se nižu i dokazuju onu dobro poznatu kako se i u najtežim vremenima zna izroditi nešto lijepo i vrijedno, piše Dubrovački dnevnik.
