Prva dva dana jubilarnog desetog izdanja novosadskog EXIT-a ponajprije je obilježio rijetko viđen prolom oblaka koji je festival podno Petrovaradina pretvorio u britanski Glastonbury. Blatni i mokri do kože, posjetitelji su lutali zidinama tvrđave dok je, vjerojatno strahujući od strujnog udara, jedan po jedan stage prestajao s glazbom. Jedina zabava tako je postalo opijanje koje je u konačnici koštalo života mladog Engleza koji se pokušao popeti na jednu od zidina.
No, vratimo se na početak. Rast zagrebačkog InMusica počeo se odražavati i na njegovog novosadskog starijeg brata, koji se po prvi put nije mogao pohvaliti tolikim brojem ekskluziva. Lily Allen je tako održala nastup potpuno identičan onom na Jarunu, iako je, zahvaljujući znatno boljoj posjeti i samim time atmosferi, ovog puta ostavila mnogo bolji dojam.
Roots Manuva je jedan od najznačajnijih predstavnika neameričkog hip-hopa, no u Novom Sadu je bio katastrofalan. Jednostavno, koncert s dva gramofona i jednim pratećim MC-jem još i može proći u manjem klubu, ali pred desecima tisuća ljudi djeluje rijetko prazno i dosadno. Britanskom reperu nisu pomogle ni stotine pretrčanih kilometara ni korektne izvedbe "Dreamy Days" i "Witness" da izbjegne katastrofu.
Za razliku od polupraznih Prokurativa, Arctic Monkeys su na EXIT-u dočekani s poštovanjem kakvo i zaslužuju. Renome sheffieldskih indie punkera i nakon tih 80-ak minuta ostao je netaknut, premda je koncert povremeno tonuo u monotoniju. Naime, kad puno ne pametuje i svira direktne, punkom inficirane budnice poput "I Bet You Look Good on the Dancefloor" i "When the Sun Goes Down", ekipi Alexa Turnera gotovo nitko nije ravan, no kad se okušaju u glazbeno kompleksnijim temama, skoro pa bez iznimke zaglave u bezidejnosti. Najbolja pjesma grupe "505", sačuvana za bis, ipak im je osigurala visoku ocjenu i opravdala sve nagrade i superlative koji ih prate od samog početka.
Vječni Manicsi i britpop '90-ih
Drugi dan otvorili su genijalni hardcore Kanađani Fucked Up čiji je korpulentni frontmen Pink Eyes čitav koncert otpjevao u publici, s njom dijelio mikrofon ili najnabrijanijima pomagao u "stage-divingu".
A tada je uslijedio 90-minutni dokaz vječnosti ne samo Manic Street Preachersa, već i čitavog britpopa devedesetih. Za nekoliko novih pjesama bolji nego prošle godine u Varaždinu, revolucionarni Velšani su od uvodne "Motorcycle Emptiness" do završne "If You Tolerate This" bili naprosto veličanstveni što je shvatilo i nebo iznad Novog Sada prekinuvši oluju tijekom njihovog nastupa.
Na pozornicu je tada izašao Korn, ali potpisnik ovih redaka njihov nu-metal ipak nije smatrao vrijednim prokišnjavanja.
