Prije biste stigli automobilom do Stuttgarta ili Podgorice. Prije biste stigli avionom do New Yorka. Prije biste stigli brzim kineskim vlakom od Pekinga do Šangaja i onda nazad do Pekinga. Sve biste to stigli prije nego smo mi stigli od Zagreba do Pule.
I nismo se vozili onim vlakom o kojem su zadnjih dana pisali svi mediji, vlakom koji vodi 22 sata i 43 minute i na koji se valjda nikad nijedan putnik nije ukrcao.
Ekipa RTL Direkta ukrcala se na najbrži vlak do Pule. Vozili su se 9 sati, promijenili su dva vlaka i jedan autobus. I na tom su putu bili jedini putnici.
Never ending story... Tako je to s vlakovima u Hrvatskoj. Čekate ih, kasne, a vožnja traje i traje. Na beskonačno putovanje krenuli smo i mi - i to za Pulu.
Nakon osam minuta stajemo na prvo stajalište, pa na peto, deseto, petnaesto. Jastrebarsko, Domagović, Mrzlo Polje, Tounj, Oštarije….
"Idem Brod Moravice. Putujem nakon 30 godina. 30 godina se nisam vozio vlakom", kazao je naš suputnik Franjo Šiptar. Na pitanje kako to da je baš sada odabrao ići vlakom kaže: "Pa 600 kuna me dođe autom, a ovo mi je 190 kuna…"
Vrijeme u vagonima sporo prolazi. U Kini već imaju vlakove koji jure 620 kilometara na sat, u Njemačkoj jure 300 na sat. Naša je prosječna brzina na relaciji Zagreb-Pula 30 na sat, pa čovjek na putu stigne svašta - pročitati sav dnevni tisak, Rat i mir, postati majstor sudokua… Do Pule ste i na naprednom stupnju talijanskog jezika!
Malo je onih hrabrih koji sjednu na ovaj vlak koji vozi devet sati do Pule. Još je manje onih koji se odluče na onaj što do Pule vozi čak 23 sata. Otkako smo krenuli iz Zagreba sve je manje i manje putnika u vlaku.
Zašto? Ljudi se njime voze tek nekoliko stanica. Od tržnice do kuće, od kuće do faksa, na posao u drugi grad… Nismo našli nikoga dovoljno ludog da ide cijelim putem do Pule.
"Doletjela sam avionom iz Frankfurta. Išla sam vlakom Zagreb-Koprivnica. Tamo sam išla posjetiti majku. I onda sam sad sjela u vlak Koprivnica Zagreb, pa za Rijeku. I onda ću na katamaran za Lošinj. Ovo je za mene cjelodnevno putovanje", komentira tako ovaj kompliciran put suputnica Mirjana Španičer. Od mame u Koprivnici do Rijeke treba joj 8 sati. Isti taj put autom traje manje od 3 sata.
Vlak ide brzinom od 50 do 80 kilometara na sat. Netko bi rekao, brže su vozile parne lokomotive u 19 stoljeću. Ali, ima i sporijih - u Albaniji najsporiji vlak vozi 40, a u BiH 60 kilometara na sat.
Nakon 50 stajanja, 4 i pol sata vožnje do Rijeke, pruge više nema. Moramo busom do Lupoglava, pa onda ponovno na vlak do Pule. Preko Učke vlak ne može pa se uporni putnici prvo ukrcavaju na autobus, a nakon 30-ak minuta vožnje - evo nas opet u vlaku.
"Ovdje u Istri vozimo na ovim starim dizel motornim garniturama. To je proizvedeno 1980. i 1981. Radimo. Borimo se. Snalazimo se. Trudimo se", kaže nam strojovođa Renato Đurašina. Trude se iako je vruće, a klime nema. A nema baš ni putnika.
Koliko se na našoj relaciji proda karata? "Pa, prošle godine se prodalo oko 260, a 2020. 130 karata", odgovara kondukter Nebojša Bulić.
"Ljepši dio je to što ovo nije samo posao, ovo je poziv. Strojovođa ne može biti svatko, ne može biti netko tko to ne voli. U krvi vam mora biti pruga i željeznica", objašnjava Đurašina.
U krvi morate imati i strpljenja za ovakav put. A teško je zamisliti turista koji dođe u Hrvatsku, i ima volje 9 sati potrošiti na put koji autom traje samo 3.
Trebalo nam je 9 sati i nadomak smo našem cilju - Puli. A znate li što smo mogli za tih devet sati? Otići vlakom od Pariza do Berlina, ili avionom od Zagreba do Litve…
I ne samo to. Mogli smo avionom do New Yorka ili autom tri puta do Splita. Vlakovi možda nisu brzi, ali su zato najbolji dio puta bili djelatnici HŽ-a.
