Istodobno se prigovara da zakoni vode komercijalizaciji i etatizaciji; očito misle da je država nadzorni odbor krupnog kapitala – tako se, uz primjedbe koje zatim slijede, Žarko Puhovski osvrnuo na štrajkačku inicijativu nastavničkih mu kolega, njih 55, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ali, već i površnijim uvidom u njihov javni apel dade se ustanoviti kako su oni kudikamo bliži nasuprotnom uvjerenju: da bi država uistinu trebala biti nekom formom kontrole nad (krupnim) kapitalom, no u aktualnoj hrvatskoj realnosti zapravo je funkcionalizirana pretežito kao njegov servis.
Nije nužno biti redovni profesor filozofije da bi se razumjela ta poruka, napisana tako da stajališta potpisnika shvatimo ama baš svi. Znači li to, pak, mogućnost da je isti čovjek, ovaj naš interpret, inače na glasu s vanserijske pameti, istodobno vanserijski glup? Da je u pravu jedan bivši hrvatski predsjednik s izjavom kako "Puhovski koristi svoje demokratsko pravo na glupost"? Gornji je paradoks možda i moguć, ali neće biti da je tako u slučaju Puhovskog, da se radi tek o (ne)inteligenciji. Nažalost, a to jer je kvarna namjera gora od bedastoće, ovdje je riječ o devijaciji što potječe od njegova voljnog odnosa prema sistemu.
Požrtvovno zauzimanje za sistem
Žarko Puhovski je čovjek dominantnog političkog sistema, naime, oduvijek. U novije doba, otkako je uspješno zanemario kasne efekte svojega davnog marksističkog svjetonazora, on je to svakako više i upadljivije negoli se moglo uočiti kroz, recimo, dvodecenijsko međuvrijeme. Na personalnoj mu stranici fakultetskog web-sitea piše kako trenutno koristi slobodnu akademsku 2010-2011. godinu; nije nam poznato čime se pritom bavi u najužim gabaritima znanstveničkog poziva, ali je iz dostupnih vijesti o njegovu širem angažmanu bjelodano da se za sistem zauzima upravo požrtvovno.
Konkretno, sam ga je ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs zadužio da u sastavu njegovih flagrantno dirigiranih, a zavjerenički nastrojenih povjerenstava, poradi na izradi novih zakona koji bi regulirali naznačeno područje. Znamo kako je Fuchs prošao s prvim nacrtima: odbacila ih je bezmalo kompletna akademska zajednica, iščitavši predloženu materiju kao nastojanje da se političkom uzurpacijom faktički ukine autonomija sveučilištâ i znanstvene djelatnosti, te da se paralelno komercijalizira i tržišnim kriterijima podvrgne čitavo to delikatno i strateški značajno područje.
Hračkanje kolega
Taktička namjena Puhovskog u svemu tome je legitimiranje sistemskog udara na javni interes, tragom onoga što naš tzv. nezavisni intelektualac čini već godinama u strukturiranju društva ovakvim kakvo jest, nastupajući po medijima s gotovim stavom o svemu i svačemu na malne dnevnoj bazi. Među domaćim posvudušama, Puhovski je ona s najvećim autoritetom i ujedno najmanjom te najslobodarskije dizajniranom opravicom. A s te mu je piste lako i revijski hračnuti na kolege-štrajkaše da su neradnici, pogotovo ako je po znanstveno-publicističkom radu već dugo sam u rizičnoj skupini.
Moglo bi se tako napisati da Žarko Puhovski naprosto obrađuje svoj liberalno zapasani vrt, kad potonji ne bi bio umnogome napadno zapušten. Niti u gore spomenutom povjerenstvu, uostalom, on ni po čemu ne predstavlja akademsku zajednicu koja mu ionako odriče povjerenje, nego ministarsku volju i svoj osobni politikantski interes. A studente, povijesni naraštaj što nam je artikulirao općenito najzreliju političku koncepciju u Hrvatskoj tokom posljednjih nekoliko desetljeća, pak, 2009. je ostavio na čistini s posebnom dozom javnog cinizma, možda i zato što se njemu - invalidu Šezdesetosmaškog rata - nisu smjerno obratili za savjet.
Puhovski je dvaput izdao studente
Kad smo već na onoj epohi, valja uočiti strukturnu podudarnost u zadanom kontekstu: Puhovski je dvaput izdao studente. Prvi put u svojstvu generacijskog im druga, na suđenju hrvatskoproljećarskim guskama u magli 1972. godine, kada mu pri suradnji sa sistemom očito nije puno smetala mogućnost da kolege skončaju na robiji zbog verbalnog delikta. O, tad je bio gorljivi ljevičar, dok bi mu zbog manifestiranja političkih uvjerenja kakva danas iskazuje spram ekonomskih i drugih centara moći, ondašnja vlast zacijelo odrezala kaznu zatvora veću od sume svih nacional-proljećarskih muka.
No, titular je moći u međuvremenu postalo neko drugo znanje, neki drugi diskurs, neka druga poetika, pa i ako su akteri na sceni gdješto, dakle, makar formalno ostali isti. Od uvjerenog marksista do liberala opće prakse i, naposljetku, neoliberala – to je nešto poput već karakterističnog razvojnog ciklusa tolikih ovdašnjih javnih ličnosti. Tako je i sa Žarkom Puhovskim, koliko god osebujno stršao iz mase po nesvakidašnjoj mjeri prezira i odiuma, što ih čak i svojom fizičkom gestom, kamoli eksplicitnim govorenjem, iskazuje prema bližnjima. Ali, inače je vanserijski pametan.
