Ako vas često kroz svakodnevicu prate strah, napetost, panika, nervoza, loša koncentracija, osjećaj kao da ste na „rubu“ ili neki loš predosjećaj, moguće da patite od anksioznosti. Upravo su mladi ljudi tome u zadnje vrijeme izrazito podložni. Školsko i studentsko razdoblje u životu posebno je osjetljivo stoga je i plodnije tlo za razvoj psihičkih poteškoća poput anksioznosti. Što je to anksioznost, kako je prepoznati i zašto su mladi ranjivija skupina od ostatka populacije za RTL.hr objasnila je psihijatrica Katarina Marušić.
„Mladost je lijepa, ali i izazovna. Mladi su u razdoblju adolescencije općenito izloženi dodatnim pritiscima psihološkog razvoja. To prolaze svi. Neki se s tim nose bolje, a kod nekih se u razdoblju adolescencije javljaju prvi simptomi psihičkih poremećaja. Unazad dvije godine, od kada su nas pogodile pandemija, potresi, a sada i ratna zbivanja ne tako daleko od nas, mladi sigurno imaju dodatna pitanja i preokupacije koje im se nameću u svakodnevici.
Kroz proteklo razdoblje mladi su se morali prilagoditi na nove načine druženja s vršnjacima zbog ograničenja koje je donijela pandemija, morali su se prilagoditi na drugačiji pristup učenju i školovanju, a uz to je i stalno prisutna neizvjesnost oko toga koji je novi zadatak koji će se staviti pred njih. I njihova anksioznost time raste. Ovdje je važno reći i da je normalna anksioznost dio svačije svakodnevice: kada promišljamo o sebi, svojoj budućnosti, ako nas čeka donošenje neke važne odluke, ako se nešto značajnije promijenilo u odnosu s nama bliskim osobama.
Anksioznost ima i svoju prilagodbenu funkciju. Zbog toga što osjećamo anksioznost spremni smo na oprez, a ako je potrebno možemo se dati u borbu s opasnostima koje prijete ili tu opasnost možemo izbjeći. Anksioznost postaje patološka ako se promijeni njezina kvaliteta i jačina. Ako osoba u nekom trenutku ne može kontrolirati svoju anksioznost, nego ima dojam da ta anksioznost kontrolira samu osobu, tada možemo govoriti o patološkoj anksioznosti koja može biti dio kliničke slike psihičkih poremećaja“, objasnila nam je doktorica Marušić.
Iako su anksioznosti podložniji mladi, ona se može pojaviti u svakoj životnoj dobi te smo joj podložniji ako smo iscrpljeni, umorni, opterećeni egzistencijalnim pitanjima, bez dovoljno potpore od okoline i slično.
Anksioznost se može odraziti i na naše fizičko stanje stoga ju je moguće primijetiti kroz probleme sa spavanjem poput nesanice, buđenja tijekom noći, noćnih mora ili osjećaja neispavanosti nakon cijele noći sna. Osim toga često se javljaju glavobolja, promjene u apetitu, brzo i plitko disanje, ubrzano lupanje srca, pojačano znojenje, nalet vrućine ili hladnoće, zujanje u ušima i mnogi drugi.
Ali kako prepoznati onu anksioznost koja više nije fiziološka, nego je patološka?
„Ako se anksioznost javlja i onda kada nema konkretne vanjske opasnosti ili prijetnje u realitetu, ako traje dugo nakon što je opasnost prestala te ako značajno utječe na način funkcioniranja neke osobe onda možemo govoriti o patološkoj anksioznosti koju treba ozbiljno shvatiti i potražiti pomoć“, poručuje Marušić.
Sve simptome moguće je ublažiti te se anksioznost može liječiti i izliječiti.
„Anksioznost se može liječiti psihoterapijom i psihofarmacima. Kada nam se pacijenti jave na pregled, barem u početku, obično kombiniramo oba pristupa, a kako se stanje pacijenta poboljšava često je moguće postupno reducirati dozu lijekova te nastaviti psihoterapijskom podrškom ili se pacijenti koji imaju za to kapaciteta uključuju u intenzivnije psihoterapijske tretmane usmjerenije na uvid, a koji mogu biti individualni ili grupni“, kazala nam je psihijatrica.
Kada je potrebno potražiti profesionalnu pomoć?
„Ako postoji nesrazmjer između anksiozne reakcije i stresora, ako takva reakcija predugo traje čak i nakon što je opasnost prošla te ako osoba više ne funkcionira na svojoj ranijoj razini tada je vrijeme za potražiti pomoć. Kada osjetimo da je anksioznost osjećaj koji dominira našim životom, koji nas kontrolira, s kojim se budimo i živimo, koji nas ili iznenada preplavljuje ili je konstantno prisutan tijekom dana, obično dođemo do trenutka kad osjetimo da tako više ne možemo i da nam ne mora biti tako teško. Nažalost, neki ljudi odgađaju traženje pomoći pa se stanje toliko pogorša te dolaze u psihijatrijsku ambulantu sa suicidalnim promišljanjima, strahom da će poludjeti ili se rasterećuju anksioznosti kroz samoozljeđivanje. To je apsolutno alarm da je stručna pomoć ovog trenutka nužna“, pojašnjava nam Marušić.
Nerijetko postoji zbunjenost u razlikovanju depresije, straha i anksioznosti no te riječi nisu sinonimi.
„Anksioznost je stanje pretjerane pobuđenosti, napetosti, neizvjesnosti, nervoze i nemira. Često pacijenti to svoje stanje opisuju kombinacijom ovih riječi i potrebno im je pomoći da se jasno izraze. Za razliku od straha, kod anksioznosti je objekt koji se doživljava kao prijeteći zapravo nepoznat, odnosno čini se kao da prijetnja dolazi iznutra, da se nalazi u samoj osobi, a zbog toga je i sam opis anksioznosti često nejasan. Kada govorimo o strahu tada je prijeteći objekt konkretan i poznat, nalazi se izvana u okolini, a opis straha je jasniji.
Depresija je poremećaj raspoloženja. Neki od simptoma depresije su sniženo raspoloženje, bezvoljnost, nedostatak zanimanja, oslabljena koncentracija, psihomotorna usporenost, povlačenje od okoline, oslabljen apetit (ali ponekad može biti i povećan), niža razina funkcioniranja u odnosu na ranije razdoblje, doživljaj besmisla i beznađa, nemogućnost uživanja, a mogu se javiti i suicidalne misli, pulzije i pokušaji. Ponekad se depresivna stanja prezentiraju dominantno kroz tjelesne simptome u vidu bolnih sindroma ili kroničnog umora“, objašnjava dr. Katarina Marušić.
Stoga ako primijetite da više niste kao prije, da vas preplavljuju i okupiraju osjećaji i misli kojima više ne možete vladati te da stojite na istom mjestu i ne možete nastaviti sa svojim životom, vrijeme da se javite za pomoć.
„To ne znači da ćemo sigurno biti primljeni u bolnicu niti da će nam psihijatar nužno odmah propisati lijekove, nego znači da smo napravili prvi korak kako bi nas stručna osoba uputila u daljnji tretman prema procjeni stupnja težine stanja. Moguće da će nas psihijatar saslušati i preporučiti uključivanje u psihoterapijski proces tijekom kojeg ćemo moći osnažiti svoje prilagodbene mehanizme te proraditi one emocionalne sadržaje koji iznutra dominiraju našom osobom te uzrokuju anksioznost“, poručila je dr. Katarina Marušić za RTL.hr.
No svakako bismo, prije svega, trebali brinuti o svom tijelu, probati vježbati, zdravo se hraniti, dovoljno spavati te odvojiti više vremena za sebe i aktivnosti koje volimo, a konstantno zanemarujemo. Trebali bismo češće razmišljati o svojim ciljevima i prioritetima i više pažnje posvetiti bližnjima koji nas vole i podržavaju, a to ponekad zaboravljamo.
