Kažu da se navijačem ne postaje. Kao navijač se izgleda rodiš. Majka mi je to jednom potvrdila kada je ocu koji nije mogao shvatiti zašto tako silno želim u Beograd na finale kupa objasnila što se dogodilo na dan kada sam došao na svijet. Hajduk je igrao na Starom placu s Partizanom, a ja sam umjesto u majku gledao put prozora. Prozora koji je niti pedeset metara bio udaljen od istočne tribine na koju sam se preselio već s pet godina.
Moja priča nije iznimka, ona je u Splitu pravilo. Generacije i generacije mojih sugrađana odrasle su na sličan način. Na tribini, ili kao ja na žici Starog placa. Da bi to shvatili, tu magiju koju ima miris pokošene trave pod kišnim kapima obasjan reflektorima, i Ivica Šurjak u bijelom kako ti pruži ruku kroz žicu, morali bi odrasti u Splitu. Iako čvrsto vjerujem da su slična iskustva imala djeca tih godina i u Zagrebu, kada su prvi puta izlazili iz ulaza na Maksimir. Tako se inficira, govorila je moja majka dok je otac psovao djeda, armera Lavčevića kojem je jedina ljubav bio njegov unuk i Hajduk.
"Stari ludonja, uništio mi je dite!"
Tako je bjesnio moj otac dok sam ja strepio u sobi i nervozno gledao na sat. Kada imaš sedamnaest, i kada te tvoji čekaju na kolodvoru, tada je zadnje što želiš biti zaključan u sobi i čekati oca da donese odluku. Majka ga je podsjetila na 4. svibnja 1980. kada me pustio na Zvezdu i kada su me čekali da se vratimo iz grotla Poljuda koji se zaklinjao u zanosu, sjetila ga je na pijetla 1984. kada je pitao djeda imamo li ga sutra na ručak, pa je tiho spomenula Metz. Te 1985. na tu utakmicu prvi put sam otišao sam.
I prvi put na sjever, naravno.
Taj ključni dan mog odrastanja Hajduk je igrao u rujnu protiv Francuza, protiv strašnog Metza. Oboružan zastavom po prvi put u svom životu išao sam sam, i onako sitan se izgubio u masi sjeverne tribine. Ja navijač Hajduka, te sam večeri shvatio da postoji još nešto dodatno. Ono što sam gledao sa zapadne tribine, a sada sam bio dijelom toga. Malim glasnim grlom koje je promuklo već na prvom poluvremenu. Zlatko Vujović je te večeri zabio 4 gola, a ja nisam vidio nijedan. Kako se nisam usudio stati na istočni dio, stajao sam uz ulaz sjeverozapada i tada je počelo. Prvo su sijevnuli pendreci, pa je tik ispod mene odletjela kaciga specijalnog milicajca. Točno ispod mojih nogu, pred ulazom, dvadesetak najžešćih pripadnika tadašnjeg vrha Torcide mlatilo se s desetak "specijalaca" kako su ih tada zvali. Uskoro im je naravno stiglo pojačanje, pa se ispod mojih nogu odvijao horor koji ću pamtiti dok sam živ. Pucale su kosti, pucali su pendreci po bedrima, leđima, glavama, jednom milicajcu pukla je arkada i krvi je bilo posvuda.
No nije se pucalo. Niti u zrak, a kamo li u pod.
Majka je ocu spomenula tu utakmicu iza koje je pucao remen po mojim leđima, no ja ionako zaspati nisam mogao, niti me smetala vika iz kuhinje. Ja sam jedva čekao jutro da svojima u školi ispričam što se točno ispod mojih nogu događalo. Kakva drama. Tog jutra kada sam se ustao – znao sam. Više nisam samo navijač Hajduka.
Od danas sam pripadnik Torcide.
Nije naravno pomoglo u godinama koje su uslijedile što je otac inzistirao da krenem u Tehničku školu, kao što nije puno pomoglo da sjedim razred do razreda s vođom te generacije. Sa Žanom Ojdanićem. Bojao sam se naravno oca, ali sam se Žana bojao još više. 1987. godine pripremali smo se za Marseillea i po prvi put sam dobio zadatak i dimnu kutiju u ruke. Tog dana stajao sam na sjeveru uz moje idole i izvikivao parole koje strašno zvuče kako bi to rekao bard moje generacije Branimir Štulić. Parole od kojih bi mom ocu vjerojatno pozlilo. Kada imate sedamnaest, ili osamnaest godine niste baš svoj. Hormoni u vama divljaju, a adrenalin navali na vas kao i protivnički navijači koje smo mrzli iz dna duše. Više od Grobara i Zvezdinih navijača koji još nisu postali Delije, mrzili smo naravno miliciju. I sve njene rodove, podrodove, specijalne snage i one jurišne.
U Beogradu bi nas dočekali na konjima i mlatili kao pse, u Rijeci na onoj utakmici za koju je moj otac mislio da idem kod rodbine, puštali su i prave pse na nas. Što se nije svidjelo Juri Škafetinu, ali to je druga priča. Kada je aktiviran suzavac bio sam točno na štangi pod kojom je kuljao bijeli dim. Pamtim da nisam mogao otvoriti oči, i da sam zapinjao za tijela koja su nepomično ležala na sjevernoj tribini. Ono što sam kroz suze vidio bio je istok stadiona s kojeg je prema nama u gustom redu išao kordon milicajaca naoružanih električnim pendrecima. Pokrio sam glavu rukama i odlučio ležati na tribini. Jedan me dohvatio i osjetio sam kako mi rebra pucaju.
Pucala su rebra, pucao je otac svim i svačim što je dohvatiti mogao kada sam onako slomljen i narančast došao kući, no zapamtio sam jedno. Svi ti milicajci oboružani "odgojnim palicama" nisu bili naoružani. Niti su pucali u zrak, najmanje u pod. Ne sjećam se zapravo niti da su imali oružje. Ali su ga imali 26. rujna 1990. godine. Tada sam prvi put vidio milicionere na sjeveru s pištoljima obješenim za bok. Tog dana prekinuli smo derbi protiv Partizana, utrčali masovno u teren, a nekolicina naših se popela na službeni jarbol i skinula te zapalila jugoslavensku zastavu. Tog dana milicionerima u očima nisam vidio bijes. Vidio sam samo tugu. Izgubljeni u vremenu i prostoru ostali su na tribini na kojoj više nije bilo navijača. Samo oni, i nekolicina pripadnika "službe bezbednosti". Imali su oružje, pucala je njihova zemlja po šavovima kao i njihovi životi, karijere, porodice.
Ali nisu pucali.
Nagledao sam se svojih adolescentskih godina nasilja za dva života. Kako onog milicijskog, tako i onog našeg, navijačkog. Navijačka subkultura brutalna je i puna nepisanih pravila. Među odabrane možeš samo ako prineseš žrtvu, a žrtva je očev remen, i žrtva je strah kada nakon gostovanja moraš kući. Takav strah vam ne bih preporučio. Nikada u životu, a ja sam ga osjetio skromnih tri puta. Na tom finalu u Beogradu protiv Rijeke, na Kantridi opet protiv Rijeke kada su sijevale rakete i pucali odbijeni motori istih odbijeni od tartana milicionerima u glavu i jednom novinaru, i jednom za kraj opet u Beogradu u jednoj posve nebitnoj utakmici na koju sam se hrabro odlučio pobjeći od kuće. Živu glavu smo izvukli pukim čudom, i sa zebnjom se sjetim tog vikenda kada su nas tukli gdje god su stigli. Milicioneri naravno. Tukli su nas doslovno čim su mogli i što im je bilo na dohvat ruke, i tu mržnju vidio sam po prvi puta. Iskrenu mržnju, jer su u nama, mulcima iz Splita vidjeli uzrok i posljedicu života koji ima se raspada. Vidjeli su male, musave nacionaliste koji su uspjeli, eto, srušiti Jugoslaviju.
Znam taj dan da su htjeli pucati. I vadili su pištolje i prijetili. Ali nisu pucali. Niti u zrak, a kamo li pod naše noge. Otac taj ponedjeljak kada sam došao kući nije rekao ništa, a ja sam upisao fakultet, našao curu, sa Žanom, Icetom, Lopovom i Kvatrom nastavio piti na Matejušci, ali se i zauvijek preselio na istočnu tribinu. Tako to u Splitu biva. Torcidom postaneš odjednom i nesvjesno, pa se nađeš zbijen u autobusu ili u vlaku bez vode i pišaš u plastičnu bocu onako pijan, Torcida te obilježi za čitav život pa šefa i dan danas pošalješ u pi*** materinu, ali Torcidom kako si naglo i postao, tako i naglo prestaneš biti.
Jer odrasteš.
Danas na istočnoj tribini mi djeca Torcide s pivskim trbusima krivimo vratove prema sjeveru. Prolaze nas srsi kroz stare kosti, i bude nam nekako milo kada se naša djeca okrenu prema nama, prema istoku i pozovu nas da se ustanemo. Da zapjevamo s njima. Pa ti poteku suze jer si stari glupan, i jer ti je kum policajac pa ti ga je besmisleno tući, a već sutra ćeš mu morati djetetu na krizmu. Još je njemu mislim teže jer mu je sin Torcidaš. Pa se gledaju preko oka i preko žice, jedan u kavezu, drugi pred kavezom, pa ti sve to bude nekako i smiješno i drago u isti moment. Jer znaš da pucati neće u svoje dijete.
Niti u zrak, a kamo li u noge da kakvom nesrećom ne pogodi moju budalu koja mu okreće golu guzicu iz kaveza, a sutra će ga morati vidjeti za stolom. I tako sjediš i slušaš sociologe, meteorologe, ginekologe kako ovih dana pričaju o fenomenu Torcide i svi se slažu kako je nasilje nedopustivo i kako je policija bila prisiljena da puca. Svi ti sociolozi, meteorolozi, psiholozi i ginekolozi znaju sve o Torcidi, i svi se uglavnom zgražaju. Kakva nam je to omladina. Nasilna, pijana i drogirana, stjerana u kavez i u autobuse bez vode, da pišaju u plastičnu bocu, i da ih se kao pse otjera sa stadiona. Tako se s divljacima postupa i u tome se svi sociolozi uglavnom slažu. No nitko ne postavlja jedno logično pitanje.
Zašto se pucalo ako se u ovih mojih nesretnih pedeset godina nikada u navijače pucalo nije? Kakva je to policija koju plaćamo, a koja je izgleda gora od one u Beogradu u sumraku Jugoslavije kada su pucati htjeli, ali eto nisu? I kakva nam je to dakle zemlja? Jesmo li je takvom sanjali? Da bude gora od Jugoslavije u svemu.
Pa eto neka nam je.
Pukla je i ona, zašto ne bi pukla i ova? U zrak ili da pukne popola u pod sasvim je svejedno. Kada se i prema psu ponašaš na taj način i kada mu ne daš vode, još da piša u plastičnu bocu misliš da će te voljeti?
Tebe i takvu tvoju zemlju?
*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne održavaju nužno stav RTL.hr-a*
