Zamislimo na trenutak da su šefovi diplomacija europskih zemalja na večeri u ponedjeljak, kada su odlučivali o tome hoće li Hrvatska završiti pregovore u lipnju, umjesto hrvatskih dokumenata u kojima se opisuje 'bespoštedna borba' protiv korupcije, imali sažetak tekstova iz hrvatskih medija.
U tom slučaju večer ne samo da bi završila bez zaključka o tome jesmo li spremni za ulazak u Uniju ili nismo, nego bi se pitali kako smo uopće uspjeli doći do ovog stupnja u pregovorima.
Samo proteklih deset dana i dva slučaja dali bi im dovoljno materijala za utemeljenu dilemu treba li im, pored svih problematičnih članica, još i Hrvatska sa svim svojim problemima.
Odakle ono smrdi riba?
Kao i obično, treba krenuti od samog vrha i osobe kojoj bi trebali vjerovati kada im kaže da smo potpuno spremni primjenjivati sve europske standarde. Riječ je, naravno, o premijerki Jadranki Kosor i njenoj reakciji na vrlo uznemirujuću aferu pisanja anonimnih kaznenih prijava.
Nakon što je bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec optužio aktualnog ravnatelja policije Olivera Grbića za namještenje anonimnih kaznenih prijava protiv čelnika oporbe, umjesto da naredi neovisnu istragu o potencijalno najvećem političko-pravosudnom skandalu ikad, premijerka je stala na branik ispravnosti svojih stranačkih pulena.
Apsolutno je na mjestu sumnjati u motive osobe kojoj se sudi za koruptivna nedjela, ali to ni u kojem slučaju ne isključuje činjenicu da se tako teška optužba čovjeka koji je godinama bio tako visoko pozicioniran ne može diskvalificirati samo na tim osnovama.
Panična reakcija i izjava za pamćenje
Propuštajući postupiti na način na koji bi postupio ozbiljan premijer u zemlji koja je posljednjih deset godina od vrha do dna premrežena lopovlukom, Jadranka Kosor dala je vremena predsjedniku Ivi Josipoviću da on, kad njoj ništa slično nije palo na pamet, inicira sjednicu VONS-a. A kad je do toga došlo, uslijedila je njena pomalo panična reakcija.
VONS se treba sastati sad i odmah?! Kao da je u tom slučaju presudna brzina održavanja sastanka državnog vrha, a ne prikupljanje dovoljne količine informacija temeljem kojih bi čelni ljudi države trebali utvrditi imaju li optužbe temelja ili nemaju.
Mnogo više, međutim, zabrinjava cilj koji je Kosor zamislila. "Inzistiram da se ta sjednica održi što prije, da ustanovimo činjenice i da vidimo tko može i tko smije biti procesuiran, da se na kraju oko toga dogovorimo", izjavila je premijerka u ponedjeljak točno uoči presudne večere ministara vanjskih poslova EU.
Izjava je to koja je jača od svih silnih spisa u kojima se nabrajaju slučajevi bivših stranačkih drugova ulovljenih s milijunima tuđih kuna po džepovima. Smatra li doista premijerka Kosor da bi vrh države trebao utanačiti popis ljudi koji ne smiju ili ne mogu biti procesuirani?! Za nadati se je da je bila riječ samo o nespretnom izražavanju jer ako je riječ o njenoj viziji pravne države, strogi monitoring Hrvatske sve do datuma ulaska, koji je predložila Francuska, mogao bi potrajati još jako dugo.
Kako stvari izgledaju na nižim razinama?
Nažalost, nes(p)retne izjave premijerke nisu jedino o čemu su čelnici Unije mogli razglabati tijekom večernje rasprave o stanju hrvatskog pravosuđa i funkcioniranju pravne države.
Kada se problemi iz visokih političkih sfera spuste na pojedinačnu razinu, slika je još lošija. Govori o tome kafkijanski petnaestogodišnji sudski proces čija je žrtva srpski povratnik Petar Kunić.
Temeljem pravomoćnog sudskog rješenja Županijskog suda u Karlovcu, on mora platiti 1,3 milijuna kuna osobi koja je njegovu kuću koristila od 1996. do 2003. godine, i to temeljem rješenja Republike Hrvatske, kako bi korisnika kuće 'obeštetio' jer je ovaj ulagao u obnovu. Kunić taj novac, naravno, nema, pa bi mu kuća uskoro sa svom imovinom trebala biti prodana na javnoj dražbi.
Zahtjev za povrat imovine Kunić je podnio već 1996. godine. Te godine u svibnju Republika Hrvatska raspisala je natječaje za naseljavanje praznih srpskih kuća. U njegovu se doselio čovjek iz Istre, obnovio je i ponovno otvorio restoran koji je Kunić vodio prije rata.
'Recite vi meni, gdje to ima, gdje mi to živimo?'
Kunićeva tužba za povratom imovine godinama se povlačila po karlovačkom sudu. Kada se 2003. konačno uspio vratiti u svoju kuću, deložirani je podigao protutužbu kako bi mu se nadoknadila ulaganja za vrijeme korištenja, te je Općinski sud u Karlovcu prošle godine Kuniću odrezao da mora platiti 400 tisuća kuna s kamatama. Kunić se žalio višem sudu, na što je Županijski sud 'odštetu' povisio na 1,3 milijuna kuna.
"Prvo sam protjeran, pa su mi zapalili i opljačkali kuću. Poslije toga mi nisu dali da se u nju vratim i godinama me šikanirali na sudu. Sada sve to još moram i platiti. Recite vi meni, gdje to ima, gdje mi to živimo", rekao je povratnik Kunić novinarima Novog lista, koji su ga posjetili na njegovoj djedovini u Zagorju kod Krnjaka.
U zemlji koju treba strogo promatrati, odgovorili bi mu Francuzi. Može li im itko zamjeriti?
