Nakon slučaja protjerivanja kupačica s plaže na Drveniku Velom, brojni su građani komentirali kako se radi o pomorskom dobru kojem nitko ne može biti vlasnik. N1 je stoga za objašnjenje cijelog slučaja upitao Sinišu Orlića, ravnatelj Uprave sigurnosti plovidbe u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture. On je otkrio postoje li na našoj obali privatne plaže.
“Privatne plaže ne postoje. Ako se mogu referirati na slučaj Drvenik Veli, to nije izolirani slučaj. Često se privatni iznajmljivači reklamiraju da imaju privatne plaže, često se događaju i fizički obračuni zbog postavljanja ležaljki. U slučaju Drvenik Veliki, osim narušavanja javnog reda i mira radi se i o sumnji u počinjenje prekršaja iz članka 114. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama za gospodarsko korištenje pomorskog dobra bez koncesije.
Da bismo shvatili otprilike što je pomorsko dobro i njegov status, moramo znati definiciju pomorskog dobra u Zakonu, a to su unutarnje morske vode, terirorijalne vode, njihovo dno, podzemlje i dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen tako, tu spada mroska obala, sprudovi i tako dalje. Na pomorsko dobro ne postoji pravo vlasništva, ni država nije vlasnik, samo time upravlja”, objasnio je Orlić.
Rijetke koncesije
Iako privatne plaže ne postoje, korištene pomorskog dobra ipak se može ograničiti. Naime, moguće je izdati koncesije, no one su rijetke i daju se, uglavnom, velikim hotelima. Još su rjeđe koncesije s izuzimanjem javnosti.
"I u tom slučaju mora takvo isključenje ili ograničenje opće uporabe biti predviđeno odlukom o davanju koncesije", naglasio je te dodao: “Recimo, ako je hotel uz obalu, on može zatražiti koncesiju na taj dio pomorskog dobra i županija to može odobriti ili ne. Teoretski je moguće, ali ti slučajevi su izuzetno rijetki, a sve što je sumnjivo građanima može se provjeriti u registru koncesija gdje su sve popisane."
Šest metara nije uvijek šest metara
Nakon sukoba na Drveniku, brojni su pisali i o pravilu da se šest metara od mora ništa ne smije privatizirati. No, Orlić kaže kako u tom pravilu ima dosta izuzetaka.
“Zakon o pomorskom dobru kaže da je pomorsko dobro najmanje šest metara od crte sredine viših ili visokih voda, ali može biti i šire, primjerice dio kopna koji po svojoj prirodi služi korištenju mora, a iznimno može biti i uže ako imamo recimo neki put ili zidine. Koliko je točno pomorsko dobro posebno se određuje za svaki slučaj. Ovih šest metara se generalno uzima, ali postoje izuzeci”, rekao je.
Ne smiju postojati ograničenja
Govorio je i o sukobima na plažama, kada netko odbije iznajmiti ležaljku ili suncobran, ili jednostavno pokupi nečiji ručnik.
“To je tzv. koncesijsko odobrenje. Koncesije se daju kod većih infrastrukturnih projekta i one idu od pet do 99 godina, a daje ih Županijska skupština i Vlada uz odobrenje Sabora. Koncesijska odobrenja su odobrenja koja se daju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, tu se prije svega misli na iznajmljivanje ležaljki i prodaju pića.
Kod koncesijskog odobrenja je bitno da ne isključuje niti ograničava opću upotrebu pomorskog dobra. Ako na nekoj plaži postoji koncesijsko odobrenje za iznajmljivanje ležaljki nitko vam ne može braniti da vi legnete na ručnik. Ako postoji kiosk s pićima, nitko vam ne može reći da ne smijete ponijeti svoje piće”, zaključio je Orlić.
