Kao dijete nisam bio presretan svojim imenom. Iz današnje perspektive zvuči smiješno, ali većini djece, pa i meni samom, bilo ga je teško pravilno izgovoriti. Naravno, taj problem je s godinama nestao, ali se pojavio novi. Spletom okolnosti djetinjstvo i mladost sam često provodio u inozemstvu. Tamo sam shvatio da s izgovorom mog imena probleme ima i većina odraslih. Teško se može i zamisliti kako je moje ime zvučalo kada su ga izgovarali, ili bolje rečeno mučili se izgovoriti, Alžirci, Marokanci, Španjolci, Francuzi ili Talijani. Ali hajde, rano sam osvijestio da je moje ime nekome neobično i smiješno.
A onda sam 17. kolovoza 1990. saznao da je moje ime i opasno. S dvojicom prijatelja taj sam ljetni dan provodio na plaži u jednom dalmatinskom mjestašcu. Odjednom je šum valova i pjesmu cvrčaka prekinula zaglušujuća buka s neba. Dva vojna aviona JNA koji su preletjeli točno iznad naših glava nisu nas omeli u lješkarenju na suncu, ali vijesti koje su počele pristizati jesu. Prijateljev otac nas je okupio i ispričao priču koja je meni tada zvučala suludo.
Srbi koji žive u okolici Knina uzeli su oružje u ruke, srušili neke balvane, napravili barikade i spriječili promet između središnje i južne Hrvatske. Drugim riječima pojavilo se pitanje kako ćemo se s ljetovanja vratiti kući. Na moj prijedlog da ipak pokušamo proći dobro poznatom trasom preko Zagore, Like, Korduna i Banije dobio sam neočekivan i pomalo zastrašujuć odgovor: „Ako nas negdje zaustave i čuju da u autu imamo Hrvoja nećemo dobro proći“. Ono što odrastajući s ljudima koji su se zvali Đorđe, Miodrag, Jovo, Rodoljub, Dragoslav, Miloš ili Duško nisam ni primjećivao odjednom je (nekome) postao veliki problem.
Početak balvan revolucije
Tzv. balvan revolucija započeta tog vrućeg kolovoškog dana 1990. uskoro će eskalirati u krvavi rat između dojučerašnjih susjeda, prijatelja i rođaka. Posljedice te „revolucije“ osjetit će milijuni nedužnih ljudi, a u skladu s onom da „revolucija jede svoju djecu“ najtragičnija sudbina zadesit će upravo one koji su ju i pokrenuli.
Nije da nisam bio svjestan života u burnim vremenima i promjena koje se događaju u mom okruženju. Ali pobunu i naoružavanje Srba u Hrvatskoj nisam uspijevao razumjeti. Moj najveći problem bila je nemogućnost definiranja i uopće prepoznavanja pojma koji se tada smatrao glavnim opravdanjem za eskalaciju netrpeljivosti, mržnje i nasilja. Taj pojam bila je „ugroženost“.
Nije mi bilo jasno na što misle akademici iz Beograda kada 1986. u svom memorandumu pišu da „izuzimajući period postojanja NDH Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas“. Protuargument da najvišu političku funkciju u Hrvatskoj u tom trenutku obnaša Srbin Stanko Stojčević čak mi je bio i najmanje bitan. Ono što me je daleko više zbunjivalo bili su primjeri kojima sam bio okružen.
Nacionalnost je odjednom postala ključna
Niti sam razmišljao niti sam ikada čuo da moji roditelji (Hrvati) spominju kao problem kada su gradonačelnici našega grada, direktori najvećih poduzeća, šefovi Partije, policije i suda, kao i glavni urednici lokalnih medija bili Srbi. A sve to u gradu u kojem je živjelo oko 70 posto Hrvata i nešto više od 20 posto Srba. Kao što u školi nikada nisam čuo da itko uopće spominje nacionalnu pripadnost učenika, a kamoli da bi ona nekome predstavljala olakšavajuću ili otežavajuću okolnost. Meni osobno nikada nije bilo čak niti čudno što moja četveročlana obitelj živi u stanu od 40 kvadrata, a kamoli da bi kao problem ili nepravdu doživljavao činjenicu što su svi moji tadašnji prijatelji Srbi živjeli u većim stanovima ili kućama.
Pritom, nimalo bitnom činjenicom, koja bi mi trebala ići u korist, nisam smatrao argumentaciju da je moj otac bio pripadnik većinskog naroda, član Partije i zastupnik u Saboru SR Hrvatske, a njegov bliski rođak jedan od najmoćnijih hrvatskih političara i nakon Titove smrti predsjednik Jugoslavije. Ono što je najvažnije u vrijeme kada su beogradski intelektualci, a uskoro i političari predvođeni Slobodanom Miloševićem, život Srba u Hrvatskoj uspoređivali s onim u NDH moje mišljenje o „nacionalnom“ kao potpuno nebitnoj odrednici u međuljudskim odnosima dijelili su baš svi ljudi s kojima sam se družio i koje sam poznavao. Kako Hrvati, tako i Srbi.
Nažalost, duh nacionalizma pušten iz boce uskoro je u Hrvatskoj počeo dobivati i fizički oblik. Započelo je s mitinzima na kojima se, najčešće pod utjecajem „profesionalnih“ mitingaša iz Srbije, sve glasnije skandiralo Slobodanu Miloševiću kao novom vođi svih Srba, te izvikivalo nacionalističke parole tipa „Od Peći do Knina sve je Srbin do Srbina“. A sve to u vrijeme kada su u Hrvatskoj na vlasti još uvijek bili komunisti, i dalje pod vodstvom Srbina Stojčevića. Zamah srpskog bio je naravno dobar vjetar u leđa hrvatskom nacionalizmu tako da je pobjeda Tuđmanovog HDZ-a na prvim demokratskim izborima bila logičan slijed događaja.
U novonastalim okolnostima poruke s mitinga postajale su sve radikalnije („Ubit ćemo Tuđmana“, „Ovo je Srbija“... ), a po srpskim selima u Hrvatskoj sve su češći gosti bili različiti bundžije iz Beograda. Njihov cilj bio je uvjeriti lokalno stanovništvo u potrebu otpora novim vlastima, ako treba i oružanim putem. Pošto je već i prije izbora dio Srba iz Hrvatske počeo ignorirati Zagreb kao politički centar u kojem trebaju rješavati svoje probleme uspostavom novih vlasti dijalog s glavnim gradom Hrvatske zauvijek je odbačen. Nije trebalo dugo čekati da se s govora mržnje prijeđe na djela iz mržnje.
Većina Srba i dalje šuti o svojoj odgovornosti za rat
Namjera ovog teksta nije negiranje postojanja hrvatskog nacionalizma i svih onih pojavnih oblika, od istjerivanja s radnih mjesta i domova do ubijanja po garažama i na kućnim pragovima. Tim temama se u svojim javnim nastupima uglavnom i bavim, i te teme su u hrvatskom javnom prostoru itekako prisutne. Ali nažalost, o stavovima i postupcima Srba u Hrvatskoj i Srba u Srbiji krajem 1980-ih i njihovoj odgovornosti za ono što je slijedilo, većina Srba u Srbiji i većina Srba u Hrvatskoj uglavnom i dalje šuti, ili ne želi ništa znati. A to nije dobro. Jer tražiti zločince samo u drugima, uvijek imati opravdanja za vlastita (ne)djela i stalno se proglašavati kolektivnom žrtvom nečijih zavjera niti je ispravno niti je korisno za mentalno zdravlje svakog pojedinca i društva u cjelini.
U kolovozu 1990. sve se radilo kako bi dogovori predstavnika vodeće srpske i hrvatske političke stranke bili onemogućeni. Ulazak srpskih političara u hrvatsku vlast tada se smatrao izdajom. Na nove državne simbole („šahovnica“) gledalo se isključivo kao na nostalgiju za ustaštvom, a prihvatiti hrvatsko državljanstvo značilo je odustati od ideje života svih Srba u jednoj državi.
Točno trideset godina kasnije dogovorom vodeće srpske i hrvatske političke stranke formirana je vlast u Hrvatskoj. Srpski političar danas je potpredsjednik Vlade RH. Na šahovnicu u dokumentima više nitko ne obraća pažnju niti u Vukovaru, niti u Kninu, niti u Zagrebu. Umjesto u jednoj Srbi trideset godina kasnije žive u nekoliko država na Balkanu i u desecima širom svijeta. Da stvar bude bizarnija većina Srba porijeklom iz Hrvatske koji danas žive u Srbiji ne moraju imati, ali vlastitom voljom imaju ili priželjkuje dobiti hrvatsko državljanstvo, tj. domovnicu i putovnicu.
I zato, uspoređujući atmosferu iz ljeta 1990. i ljeta 2020., i imajući na umu sve događaje koji su se u međuvremenu izdešavali, na pamet mi pada odličan komentar američkog predsjednika Richarda Nixona o dugoročnim i tragičnim posljedicama loših procjena i odluka.
„No event in American history is more misunderstood than the Vietnam War. It was misreported then, and it is misremembered now. Rarely have so many people been so wrong about so much. Never have the consequences of their misunderstanding been so tragic.”
(Niti jedan događaj u američkoj povijesti nije pogrešnije shvaćen od Vijetnamskog rata. Tada se o njemu pogrešno izvještavalo, zbog čega ga se danas na pogrešan način sjećamo. Rijetko je toliko ljudi bilo toliko u krivu oko toliko toga. Nikada posljedice njihovog nerazumijevanja nisu bile toliko tragične.)
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
