Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak izrazila je u ponedjeljak sućut obiteljima stradalih korisnika Doma za starije i nemoćne "Zelena oaza" poručivši kako su oni žrtve višegodišnjeg zanemarivanja skrbi o starima i nemoćnima te ignoriranja činjenice ubrzanog porasta udjela starijih građana.
"Ovo je također i pokazatelj krajnje nespremnosti sustava da odgovori na potrebe njihovog zbrinjavanja. Opće je poznato da je rast privatnih obiteljskih domova posljedica nemogućnosti smještaja u državne domove koji su prvi, ali nedostižan izbor zbog sve dužih lista čekanja", stoji u priopćenju pravobraniteljice Slonjšak.
'Institucionalizacija je iznuđeno rješenje'
Nije, kaže, nepoznato da obiteljski domovi ne podliježu redovitom nadzoru bilo kojeg tijela na lokalnoj ili nacionalnoj razini osim inspekcijskog nadzora Ministarstva za demografiju ali tek po saznanju ili dojavi o nepravilnostima u radu ili o nedostacima skrbi o korisnicima.
"Kroz naša godišnja izvješća, preporuke i upozorenja godinama ukazujemo na nedostatke u sustavu koje uočavamo tijekom obilazaka ustanova u kojima su smještene osobe s invaliditetom neovisno o dobi. Posebno ističemo da je institucionalizacija za mnoge osobe iznuđeno rješenje, ali i jedina mogućnost jer drugih mogućnosti nema zbog nedostatka usluge u zajednici koje bi i osobama s invaliditetom i starijim građanima omogućile da što duže ostanu u vlastitom domu", navodi pravobraniteljica.
Prebacivanje odgovornosti
Zabrinjavajuće je, kaže, da nadležne institucije od Ministarstva pa do jedinica lokalne i regionalne samouprave, bez obzira tko je osnivač, prebacuju odgovornost s jednih na druge ili se proglašavaju nenadležnima za kontrolu i nadzor. Također je zabrinjava i to što je proteklih desetljeća briga o starim, osiromašenim i nemoćnima prepuštena tržištu.
Propustili smo, kaže Slonjšak, donijeti strategiju skrbi o starijim i nemoćnima, graditi održivi sustav brige, razraditi programe, planirati mjere i aktivnosti, iako smo svjesni da starenje nosi potrebu intenzivnije zaštite.
Pita se i što se još treba dogoditi da bi sustav djelovao odgovorno, usklađeno kako u pogledu kontinuiranog nadzora, tako i osiguravanja dovoljno stručnih djelatnika i razvoja mreže usluga u zajednici, a kako bi svatko mogao po svom izboru odlučiti gdje će živjeti.
