Marija Ratković Vidaković, suautorica dokumentarnog filma IKEA for YU koji hrvatsku premijeru ima na ovogodišnjem ZagrebDoxu, ispričala je za Vijesti.hr kakav je život u Švedskoj u koju se sa suprugom i sinom preselila prije godinu i pol dana.
Naime, dokumentarac IKEA for YU razvijan je tijekom posljednjih 6 godina, a "priča" obiteljsku priču Ratković Vidaković koja i danas njeguje jugoslavenske ideale. Kroz putovanje obiteljskom prošlošću, Marija se odlučuje za "novi početak" u potpuno drugačijem okruženju te zasniva novi dom u Švedskoj. Dokumentarac je priča o odrastanju, odvajanju od gnijezda te prihvaćanju vlastita sustava vrijednosti.
Zašto ste iz Hrvatske otišli u Švedsku sa suprugom i sinom?
"Suprug i ja smo o odlasku iz Hrvatske razmišljali već dugi niz godina, ali nikad nam nije bilo "dovoljno loše”" da bismo se odlučili na taj korak; oboje smo imali dobre poslove u svojoj struci na neodređeno vrijeme, relativno riješeno stambeno pitanje, snažni krug potpore kako obitelji, tako i prijatelja...Uglavnom, itekako sređen život za hrvatske pojmove, u kojem bi traženje bilo čega više bilo "traženje kruha preko pogače". No, ono što nas je opterećivalo bila je cjelokupna situacija u društvu – kako neprestano "vraćanje" na ’41/’45 i ’91/’95, tako i uvjeti u kojima si stalno ovisan o nekomu ili nečemu. 2017. godine, kada smo odlučili otići, nije da nam je postalo "dovoljno loše", već smo se prestali nadati da će biti bolje", izjavila je Marija Ratković Vidović koja je navela kako je bitna stavka te jednadžbe bio i njihov sin koji je tada napunio tri godine.
"Željeli smo mu jednostavno htjeli pružiti priliku da odrasta u boljem, empatičnijem i manje stresnom društvu, odnosno društvu u kojem se rad i zalaganje cijeni uvijek, a ne ponekad, gdje nisu bitna krvna zrnca i gdje država stoji iza svoga građanina", tvrdi suautorica dokumentarca.
Imamo povjerenju u sustav u kojem živimo
Na pitanje po čemu je život u Švedskoj bolji od života u Hrvatskoj, Marija Ratković Vidović ispričala je kako se osjećaju puno sigurnije i smirenije i kako znaju da za svaki problem postoji rješenje, koji možda nije ekspresan jer ne zavarava se, birokracija je uvijek i svugdje birokracija, možda je samo malo manje komplicirana, ali postoji.
"Drugim riječima, imamo povjerenja u sustav u kojem živimo i u koji ulažemo jer znamo da će nam se uloženo vratiti. Ako ne nama, onda onome kome treba u tom trenutku. Živim u Švedskoj godinu i pet mjeseci (suprug je otišao 10 mjeseci ranije) i savladala sam jezik dosta dobro, no opet ne dovoljno dobro da mi je komunikacija (kako usmena, tako i pismena) bez greške. No, znate šta radim? Pola radnog vremena predajem film i filmsku umjetnost u okviru gimnazije i umjetničke škole, a drugu polovicu radnog vremena radim u odjelu za odnose s javnošću te iste škole (vodim komunikaciju s medijima, brinem se o web stranici i socijalnim mrežama)", navodi Ratković-Vidović.
"Uz mene je zaposlena kolegica na 10% radnog vremena (u Švedskoj se sve gleda u postocima) kojoj je zadatak lektorirati moje tekstove. Znači, na neki način imam "svog privatnog lektora i korektora". Recite mi bi li tako nešto bilo moguće za stranca u Hrvatskoj u državnoj ustanovi?", pita se redateljica.
'Život ti nije određen kada napuniš 14-15 godina'
Na pitanje je li istina da su švedski obrazovni i sustav socijalne zaštite i tzv. cjelokupna socijalna država toliko bolji od današnjeg hrvatskog modela i može li nabrojati neke konkretne primjere za to, dokumentaristica odgovara da većinom jesu.
"Obrazovni sustav i nije najbolji (po pitanju količine primljenog znanja), ali u svakom slučaju je manje stresan, puno praktičniji i orijentiran na individualni razvoj i potrebe djeteta. Kao i u Hrvatskoj, puno ovisi o učitelju/profesoru, no temeljna razlika je da nastavnik/profesor ima apsolutnu slobodu u radu s učenicima. Ono što je svakako bolje, jest mogućnost izbora i činjenica da ti ostatak života nije određen kad napuniš 14-15 godina", smatra umjetnica koja se s obitelji preselila u Švedsku.
'Živjeli smo od njegove jedne plaće i moje studentske naknade'
"Naime, svi srednjoškolski programi su orijentirani na stručno osposobljavanje (dakle, svi programi ti daju određeno zanimanje), ali imaju i dodatnu mogućnost "pripreme" za visokoškolsko obrazovanje. Nadalje, obrazovanje odraslih je izuzetno bitna stavka obrazovnog sustava koja omogućuje različite prekvalifikacije i doškolovanja. Npr., ako je netko dugogodišnji profesor engleskog jezika i odjednom želi predavati i psihologiju, osoba ne mora završiti dodatni trogodišnji ili petogodišnji studij psihologije već studijsko doškolovavanje od godinu i pol dana s fokusom na isključivo tu grupu predmeta", ističe Marija Ratković Vidović.
"Jednako tako, studiranje uz rad je gotova svakodnevna pojava i baš zato postoje različiti "postoci" studiranja i rada. Student ima pravo i na tzv. "studentski doplatak" koji nije socijalna kategorija. Apropos socijalne zaštite, možda je najbolji primjer 480 dana porodiljnog dopusta. Nadalje, prvi dan regularnog bolovanja je neplaćen, ali upravo zato je za ostatak bolovanja naknada 80%. Mogla bih nabrajati u nedogled. U svakom slučaju, prvu godinu našeg života u Švedskoj, suprug, sin i ja živjeli smo od njegove jedne plaće i moje studentske naknade. I to sasvim pristojnim životom gdje nismo brojali svaku krunu, a pritom smo "pokrivali" i zaostatke iz Hrvatske", kazala je suautorica dokumentarca koji će imati regionalnu premijeru na ZagrebDoxu.
Screenshot/Youtube
'Ljudi su ljudi, bez obzira na krvna zrnca'
U filmu kažete da potječete iz jugoslavenske obitelji, a vaš je djed bio i dužnosnik u Jugoslaviji te da ste odgajani na tzv. jugoslavenskim idealima. Možete li pojasniti što to znači?
"Mislim da su temelji jugoslavenskih ideala u mojoj obitelji prije svega bili u poimanju ideje bratstva i jedinstva u kojoj je pojam nacije nebitan. U kojem su ljudi - ljudi, bez obzira na krvna zrnca. Nadalje, izuzetno je bila bitna orijentiranost na zajednicu, odnosno na društvo u cjelini, a ne na čovjeka kao individuu (što nije slučaj samo u mojoj obitelji, nego u Hrvatskoj generalno) i što me u jednom trenutku (za razliku od ovog prvog primjera) počelo smetati", ističe Ratković Vidaković koja je ispričala za Vijesti.hr kako je bilo živjeti u ratnom Karlovcu s takvom obiteljskom prošlošću.
Život na dvije stolice
"Gotovo cijeli rat sam provela s roditeljima i bakom u Karlovcu. Djeda je ostao u Beogradu. Mislim da mi je život u ratnom Karlovcu bio jednako težak kao i svakom drugom djetetu i da će taj dio moj djetinjstva uvijek biti negdje u mojoj podsvjesti. Ali ne zbog činjenice da smo bili Srbi, već zbog same ratne situacije, tatinog ranjavanja, uzbuna i sl. Što se tiče činjenice da smo mi sami bili Srbi i odlučili ostati u Karlovcu i Hrvatskoj – ne mogu reći da sam na svojoj koži ikad osjetila to kao problem (a išla sam u osnovnu školu, koju je pohađalo prilično veliki broj progranika i izbjeglica) i da sam baš zato zahvalna prvenstveno roditeljima (koji su imali problema, ali me nisu s njima "trovali" i opterećivali već sam saznala za njih kasnije kad sam to mogla razumjeti), a onda i okolini (prijateljima, profesorima u školi) koji su me "zaštitili" od takvih stvari", kazala je suautorica dokumentarnog filma IKEA for YU.
Marija Ratković Vidaković navela je kako joj je osim samog rata, osobno puno veći bio problem tzv. 'život na dvije stolice' i stalno 'laganje'. Naime, kada su išli kod djeda u Beograd za vrijeme školskih praznika nije smjela reći prijateljima u školi da idu u Beograd već su to bile neke izmišljene destinacije, dok u Beogradu nije smjela rići da je iz Hrvatske već je bila sretna kad kažem da sam iz Karlovca da ljudi pomisle kako je iz 'Sremskih Karlovaca'.
"Bila sam sretna i ponosna na sebe kako sam ih uspjela zavarati", kazala je Ratković Vidaković.
'U samo godinu i pol dana stvorili smo lijep krug prijatelja'
Na pitanje kako teče prilagodba u švedsko društvo, Marija Ratković Vidaković izjavila je: "Prilagodba teče dosta dobro: jezik sam svladala, radim u struci i već sam pokrenula neke svoje nove projekte. Na primjer, za tjedan dana počinje međunarodna filmska radionica koju organiziram sa sudionicima iz Hrvatske, Švedske, Srbije, Irske i Engleske, a najesen je u planu i pokretanje dječjeg filmskog festivala. Suprug je inženjer strojarstva i radi u ABB-u – zbog njega smo se i preselili baš u Ludviku, industrijski gradić najpoznatiji po transformatorima u ABB-i i pivovari Spendrups", navodi redateljica.
"U godinu u pol smo stvorili jedan jako lijepi krug prijatelja: što internacionalnih (zbog internacionalnih radnika ABB-a) što Šveđana, koji su nam poput obitelji. Npr. prije mjesec dana sam ostala bez ključa od auta, a morala sam ići na aerodrom po supruga i sina – u roku od 10 minuta sam od prijatelja nabavila zamjenski auto. Što se tog socijalnog kruga tiče, ne mogu reći da osjećam neku razliku s obzirom na Hrvatsku", smatra suautorica dokumentarca.
PTSP od Hrvatske i Balkana
Jeste li vi i suprug brzo našli posao u Švedskoj i ima li bitnih razlika između odnosa prema radnicima na našim prostorima i u Švedskoj?
"Suprug je našao posao 6 tjedana nakon dolaska, što je zbog njegove inženjerske struke bilo i za očekivati. Kako smo se preselili u Ludviku, industrijski gradić, meni kao filmskom producentu (završila sam produkciju na ADU u Zagrebu) nije bilo tako lako, no uz savladavanje jezika (na što sam se prvotno bila orijentirala) posao u struci sam dobila nakon godine dana. Što se tiče odnosa prema radnicima, razlike su velike. Ja još uvijek imam osjećaj da sam u "PTSP-u" od Hrvatske i Balkana. Zafrkavam se s kolegama na poslu kad se zabrinu da su mi dali previše posla da "ja mogu sve, ja sam iz Hrvatske", tvrdi dokumentaristica.
"Zapravo jedino neslaganje koje imam sa svojim šefom i suradnicima do sada je bilo upravo u količini posla koje preuzimam na sebe. Švedski "lagom" (lako ćemo/ riješit će se) i ja nismo na istoj valnoj duljini. U Švedskoj se i suprug i ja osjećamo cijenjeno i nije nam problem ”potegnuti i više nego što treba” jer znamo da to radimo za sebe i da će se nam se to kad tad indirektno ili direktno vratiti", smatra Ratković Vidaković.
Screenshot/Youtube
Povjerenje u sustav
U jednom trenutku u filmu kažete da smatrate da su švedske vrijednosti najbliže onima koje su bile u Jugoslaviji? Je li to zaista tako, gdje vidite sličnosti i razlike?
"Mislim da je stvar povjerenja u sustav. Većina ljudi u Jugoslaviji je imala jednako povjerenje u sustav i državu, kakvu danas građani Švedske imaju u Švedsku. Također, Švedska je cijelo vrijeme gradila svoju politiku na temelju tzv. "trećeg puta" između kapitalizma i socijalizma i (zasad) je u tome uspjela. I zato, slušajući svoje roditelje mislim da oni osjećaju tugu, ne toliko što se Jugoslavija raspala, koliko zbog sustava koji se urušio, a koji je, modificiran, naravno, mogao funkcionirati. I kad moji vide Švedsku, vide ono što je Hrvatska i ostatak Jugoslavije mogao biti i nakon raspada", navodi Marija Ratković Vidaković.
Povratak u Hrvatsku
Na pitanje smatra li da će njezina obitelj ikada vratiti u Hrvatsku, suautorica dokumentarca dogovara kako ona i suprug sigurno neće jer je Švedska njihov novi dom i kako se tamo stvarno osjećaju zadovoljno, neopterećeno i smireno.
"Ne kažem da je u Švedskoj sve idealno (ima i ona svoje probleme o čemu svjedoči uspon desnih Švedskih demokrata), no nama po mentalitetu odgovara više nego Hrvatska i Balkan. Što se sina tiče, ne znam. Iako je otišao iz Hrvatske s 4 i pol godine, vezan je i dalje – prije svega za sam pojam Hrvatske. Proveo je prošlo ljeto s bakom i djedom u Hrvatskoj i zbog navijačke groznice mu je sad najdraža pjesma "Moja Hrvatska" od Zaprešić Boysa. Prepjevao ju je čak i na švedski. Tako da "tko zna", možda ga nekad neki korijeni povuku. No, to je njegova odluka", smatra Ratković Vidaković.
"Naime, pitanje identiteta je čudna stvar. Meni cijeli život piše da sam Srpkinja pa ni dan danas ne mogu i ne znam objasniti šta (mi) to znači. U svakom slučaju sam puno više identificirana i povezana s Hrvatskom, a od nedavno i sa Švedskom", ističe suautorica dokumentaraca 'IKEA for Yu' koji je u regionalnoj konkurenciji međunarodnog filmskog festivala ZagrebDox i natječe se za nagradu Veliki pečat.
