Ne, ovo nije još jedna žalopojka o tome kako se sa svojih 28 godina osjećam staro, nego me na ovu temu potaknuo vlastiti tekst kojeg sam napisala prije tjedan dana .

U njemu sam pisala o glasanju na nedavno održanim izvanrednim parlamentarnim izborima i o činjenici da to radim za svoje unuke jer će se tek na njima, i to možda, osjetiti ono za što se borimo danas. I onda je moj tijek misli krenuo u tom smjeru kako bi moj svijet izgledao za nekih 40 godina...

Godina je 2056., dogurala sam do svoje 68. godine. Baka sam već. I to ne bilo kakva.

Odlučno sam odbacila tradicionalnu ulogu, štedljivost i poniznost te sam odlučila učiniti nešto za sebe. Hrabro se suočavam sa svakodnevnim problemima, ali uspješno usklađujem obitelj, svog muža dedeka, unuke, prijatelje i hobije. Postala sam prava žena zmaj, onakva kakva sam oduvijek željela biti. Ona koja se kao lavica postavlja kad treba braniti svoje, ali koja se drži po strani dok moja pomoć ne zatreba. 

Ne petljam se u odgoj, kuhinju i način življenja moje djece, snaha i zetova, ne dadiljam svoju djecu jer su već odrasla. Tu sam uvijek za savjet, za pripomoć oko unuka, ali ih puštam da se snalaze sami. Pa valjda sam ih nečemu naučila dosad.

Jednom sam, pred ljetne praznike, došla po svoju unučicu pred školu, onako u suknji do koljena. Odjevena u skladu s godinama, jer više ne nosim minjake i duboke dekoltee. Srećom nemam vene, dlake po nogama i dalje brijem, a i svih ovih godina sam se trudila održati liniju pa mi noge ne izgledaju kao balvani.

I tako sam ja stigla pred školu, djeca su me malo čudno gledala i nešto između sebe govorila. Kada je moja unučica stigla do mene, pitala sam je o čemu je riječ.

Rekla mi je 'Bako, oni ti se smiju jer imaš veliku tetovažu na desnoj nozi'. Kažu da tako bake ne izgledaju i da si ti zbog nje zločesta baka'.

(Privatna arhiva)

'Ja sam im rekla da se sjećam kada sam se i ja prvi put čudila tvojoj tetovaži na nozi. Sjećam se da sam mislila da je to jedan veliki šareni madež. Izgledala mi je zastrašujuće, ali te se nisam bojala, znala sam da si ti i dalje moja ista obzirna bakica, kakva si oduvijek prema meni bila. Sjećam se kada si mi rekla da, kad si je napravila, da su ti ljudi tada znali govoriti - čemu tetovaža, kako će ti to ružno izgledati kada budeš stara. To su mi i sad djeca rekla, da izgleda ružno. I onda sam se sjetila što si ti njima onda rekla - da kad budeš stara, da ćeš tako i tako biti ružna i stara, a da ta tetovaža neće puno tada značiti, dodavati ti na ljepoti ili ružnoći. To sam im ispričala. Dodala sam još ovo, bako - da sada nisi ni ružna ni stara, s tetovažom ili bez nje. Da si prekrasna jer si najbolja baka kakva možeš biti. E to sam im rekla. Pa su samo začepili usta i pokunjili se'.

Ponos, dika i ogromni smajli mi se razvio preko cijelog mog starog, naboranog lica.

'Tako pametno dijete, pa mora biti takvo kada je poteklo od mene', zaključih.

Ne, nisam jedna od onih baka koje se ljuljaju u stolcu, ali ljubav je ostala. Nisam jedna od onih baka koje šišaju svoju kosu na kratko jer je to primjereno bapskim godinama u kojima jesam. Vjerojatno i dalje bojim kosu u ginger i nosim je onako polukratko loknasto i hoch sam si kao one stare zagrebačke frajle koje sam znala viđati početkom 2000-ih, napirlitane i sa zlatom oko svakog zgloba. Ja sam ipak malo modernija od onih 50 godina ranije, ja i dalje nosim piercing na gornjoj usnici, onaj mali, monroeicu, i bojam nokte u tamnije nijanse lakova. Nisam niti ona baka koja samo sjedi doma i kuka kako joj je se nitko od djece ne javlja. Prgava sam ja baka, ako se i dogodi da mi se netko od djece ili unuka javlja prerijetko, durim se dok ne shvate. I ja malo ignoriram i ljutim se jer mi je to udarac na ego, na to kako sam ih to odgojila da se ne javljaju staričici majki. No to se događa relativno rijetko jer, kao što sam već iznad napisala, u meni vide veliku potporu. Potporu, ne i zabadalo.

NIKAKO nisam ona baka koja lista dnevne novine odostraga kako bi prvo čekirala osmrtnice da vidi koja joj je od prijateljica umrla i koga je nadživjela. Ona sam baka koja se sa svojim prijateljicama, također bakama i dalje nalazim na kavicama, kokošinjcima, jer mi je Borg dao toliko zdravlja i para tijekom radnog života i s njima se družim i na putovanjima svijetom, sad kad pod stare dane imam vremena i novaca da si tako nešto priuštim.

Ona sam baka koja svojim unucima priča o svim koncertima koje sam pohodila, kako sam bila mala alternativka koja se uvijek gurala u prve redove koncerata jer je bila niska i htjela je nešto vidjeti, no naravno i zbog toga da se kasnije mogu pohvaliti kako sam 'probitačna'. Tu bi priču znala zakamuflirati u dobru pouku 'vidite djeco kako daleko možete stići ako se trudite', da ne ispadne da pričicu pričam samo zato bi se hvalila. Učim ih da ne slušaju Jane Lurčević, Relene Jozge i Šaje Muput koje su vrh ponude na današnjoj estradi, u 'kao' naprednoj 2056. godini.

Svakako sam jedna od onih baka koja šopaju svoju djecu hranom i rastuže se kada im nešto nije fino, a trudila sam se. Ako sam u mladosti bila takva, još ću gora biti jednom kao starica.

Zajedno sa svojim dedekom i dalje sam zaljubljena kao i prvog dana, nas si dva si dan danas potegnemo koju čašicu bambusa predvečer i pričamo do dugo u noć jer shvaćamo koliko je život kratak i da u njemu moramo uživati. I dalje si začagamo uz klavir iako ga ja ne znam baš dobro svirati, a on tako dobro čagati.

Time dajemo primjer našim unucima da se u ljubavi vrijedi truditi i nije poanta nje kao takve, iskrene i požrtvovne, tako lako odustajati. Ne kao Angelina i Brad. I još stotinu njih.

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.