"Nisam ratni zločinac i ne priznajem vašu presudu" kazao je točno prije godinu dana general Slobodan Praljak predsjedavajućem sucu Carmelu Agiusu i potom popio sadržaj bočice, rekavši da je "popio otrov".
To je učinio nakon što je žalbeno vijeće potvrdilo njegovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora za ratne zločine u Herceg-Bosni.
Sudac je istog trenutka prekinuo suđenje i pozvana je Hitna pomoć. Nekoliko sati poslije, objavljeno je da je Praljak umro.
Vijest o samoubojstvu u haškoj sudnici obišla je svijet, a ICTY je zatražio od nizozemskih vlasti da i one provedu istragu.
Nizozemsko državno odvjetništvo objavilo je početkom studenog da istragom Praljkova samoubojstva nije uspjelo utvrditi na koji se način i kada domogao cijankalija koji je popio nakon što je pravomoćno proglašen krivim za ratne zločine u BiH, niti je li mu netko u tome pomogao.
Nizozemci su utvrdili da posjedovanje cijankalija nije kazneno djelo u Nizozemskoj. Preglom snimaka nadzornih kamera iz pritvora i prostorija Haškog suda nije uočeno ništa sumnjivo i nje se vidjelo niti da je Praljak nosio bočicu niti da mu je tko drugi dao.
Prema iskazima svjedoka s kojima je nizozemsko državno odvjetništvo razgovaralo Praljak je o samoubojstvu razmišljao neko vrijeme. On je već spakirao svoje stvari za slanje u Hrvatsku i s nekoliko se ljudi oprostio u nekoliko navrata no svjedoci su to povezivali s krajem žalbenog postupka.
U oproštajnom pismu obitelji napisao je da je davno odlučio okončati svoj život u slučaju osuđujuće presude.
Nizozemsko državno odvjetništvo navodi da se ne može isključiti da je Praljak bio dugo vremena u posjedu otrova jer se može spremiti u obliku suhe tvari i za samoubostvo je potrebna mala količina.
Tko je bio Slobodan Praljak?
Slobodan Praljak, rođen 1945. godine u Čapljini, prije rata je završio tri fakulteta, bio je jedan od osnivača HDZ-a, 1991. kao dragovoljac uključuje se u obranu Sunje, a 1993. imenovan je zapovjednikom HVO-a.
Praljak je u svojoj biografiji naveo da je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu, na Filozofskom fakultetu filozofiju i sociologiju te režiju na Akademiji za kazalište i film.
Radio je kao voditelj laboratorija za elektroniku u Tehničkoj školi »Nikola Tesla« u Zagrebu, te na višoj školi predavao »Osnove elektrotehnike«, »Teorijsku elektrotehniku« i »Teoriju automatske regulacije«.
Od 1973. godine postao je »slobodni umjetnik« te nastavio živjeti od honorara i režirati u kazalištima u Hrvatskoj i BiH.
Praljak navodi i da je u užoj grupi ljudi sudjelovao u osnivanju HDZ-a i postao glavnim tajnikom Hrvatske demokratska stranke.
U proljeće 1991. napustio je politički angažman te kao
dragovoljac odlazi u Sunju pokraj Siska, a u rujnu 1991. imenovan
je zapovjednikom obrane Sunje.
U studenom 1991. dobio je čin pukovnika HV-a, a 1992. promaknut
je u brigadira HV-a i postaje pomoćnik ministra obrane RH za
informativno-psihološku djelatnost.
Od travnja 1992. dragovoljno odlazi u Hercegovinu i obavlja
dužnost zapovjednika Operativne zone Jugoistočna Hercegovina –
Čapljina – Mostar – Jablanica – Konjic.
Praljak je naveo i da je 27. 10. 1992. imenovan u VONS (Vijeće
obrane i nacionalne sigurnosti) RH te da 1. lipnja 1993. traži
razrješenje iz HV-a radi odlaska u BiH.
Nakon što je razriješen dužnosti u HV-u, 24. srpnja. 1993.
imenovan je zapovjednikom HVO-a.
U studenom 1993. predao je dužnost zapovjednika HVO-a i vraća se u HV, gdje je kasnije obavljao razne dužnosti, pa i onu pročelnika vojnog kabineta Predsjednika RH dr Franje Tuđmana.
Kao dragovoljac sudjelovao je u »Oluji» na pravcu Hrvatska Kostajnica – Dvor na Uni.
Umirovljen je, na osobni zahtjev, 1. prosinca 1995. godine, a poslije umirovljenja radio je kao direktor, zatim kao predsjednik Nadzornog odbora u tvornici »Chromos boje i lakovi«, surađivao s tvrtkom »Sigma« iz Amsterdama (proizvodnja boja za brodove).
Praljak je prvostupanjskom presudom Haškog suda osuđen na 20 godina zatvora, a teretilo ga se za zločine počinjene 1993. godine u BiH.
Suđenje je počelo 2006., nakon što su se svi optuženici (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić) sami predali sudu u Haagu.
Prvostupanjska presuda donesena je 2013. godine,