U proteklih pet godina u Hrvatskoj je ubijena 91 žena, a u više od polovine tih slučajeva počinitelji su bili njihovi partneri. HRT je objavio prilog o Sandri koja je srećom izbjegla najgori scenarij, ali je u braku s bivšim suprugom godinama prolazila kroz pakao obiteljskog nasilja. Dugo je šutjela i trpila priznajući kako joj je trebalo puno vremena da samoj sebi prizna da živi s nasilnikom.
Na koncu ga je napustila i sa sobom povela dvoje malene djece,a tada ju je dočekao novi pakao - pakao domaćeg sustava.
'Nikada nije rekao da mu je žao'
"Bilo me užasno strah. Ja taj strah ne znam mogu li opisati. Ne postoji riječ za to. Vi ni u jednom trenutku ne znate što vas čeka, ni u jednom trenutku ne znate hoće li se završiti na jednom šamaru ili će otići puno puno dalje. To zapravo ubija i samo čekate da prestane", započela je svoju ispovijest Sandra dodavši kako se ne sjeća kada ju je surpug prvi put udario.
Pamtila je samo sojećaj šoka i krivila samu sebe. Ni sljedeći put nije mislila da joj se događa nešto nedoupustivo, a danas ne zna objasniti taj osjećaj.
"Teško je priznati da ste žrtva obiteljskog nasilja bez obzira jeste li karakterno slaba ili jaka osoba. Prvotno doživite šok, a zatim osjećaj srama jer ne možete pričati o tome. Ne možete ići ulicom i govoriti da vas muž tuče", ističe.
Kaže kako je sa suprugom pokušala razgovarati, ali svaki bi razgovor vodio u novu svađu i nove udarce. Vjerovala je da će se to promijeniti kada dobiju djecu, no prevarila se.
"Nikada nisam imala osjećaj da mu je žao. Štoviše, čak mi nikada to nije ni rekao. To je bio način da ispolji svoju nervozu i frustracije, neke svoje dvojbe. Ali, nikada nije rekao da mu je žao", prisjeća se Sandra.
Događalo se, kaže, da bi nazivala na posao i govorila da taj dan neće doći jer je bolesna. A bilo je to zbog masnica od udaraca.
Zastrašujući svećenikov savjet: Šuti i trpi!
Šutjela je i trpjela. Bilo ju je sram ikome priznati da je muž tuče.
"Ne zato što oni ne bi razuimjeli, nego zato što sam ja odabrala da o tome ne pričam", kaže.
Ističe kako je inače prilično liberalnih shvatanja, ali priznaje da je po pitanju braka i odnosa muža i žene vrlo konzervativna. Stoga je na početku trpjela njegovo nasilje smatrajući da je tu fazu potrebno proći kako bi se sačuvao brak. Danas priznaje da je ta procjena bila potpuno pogrešna. U jednom trenutku otišla je u crkvu zamoliti svećenika za savjet. Ono što ej od njega čula bio je za nju novi udarac.
"Dobila sam odgovor da bih trebala to istrpjeti jer žena drži četiri ćoška kuće pa ako je on malo nervozan trebam istrpjeti dok ne iskali svoju nervozu nakon čega će to prestati. Eto, to je naše okruženje i toga moramo biti svjesni", rezignirano se prisjeća Sandra.
Njezin pakao vremenom je postajao sve dublji jer ju je suprug maltretirao i psihički. "To psihičko nasilje još je i gore od fizičkog jer vas dovede do situacije da o sebi mislite sve najgore, da niste sposobni za život, da ste glupi i niškorisni", kazuje danas.
Iz jednog pakla izašla, u drugi ušla
Sandra je s bivšim mužem provela deset godina, od čega sedam u braku, a imaju dvoje djece. Priznaje da je trajalo predugo dok nije došla do granice kada muževljevo nasilje nije više mogla trpjeti.
"Pukla sam na način da sam pokupila dvoje djece i izašla iz stana. Bilo je to 2. lipnja 2006. godine. Cijeli taj dan bilo je lijepo vrijeme, a u trenutku kada sam izašla iz stana s dvoje djece i tri pelene u rukama, počela je padati kiša. U tom trenutku nisam znala gdje ću otići."
S tada trogodišnjim sinom i dvoiipolmjesečnom kćeri izašla je iz jednog pakla, ali čekao ju je drugi - pakao sustava. Naišla je na puno zatvorenih vrata i na svojoj koži osjetila kako se kod nas zakoni ne provode u praksi. U konkretnom slučaju, zbog neplaćanja alimentacije. Preselila je k majci, podnijela zahtjev za rastavom braka, potpisala izjavu da njezin bivši suprug smije viđati djecu, a čak se darovnim ugovorom odrekla vlastitog stana u njegovu korist.
No, nakon toga počela je, kaže, doživljavati još veća maltretiranja bivšega. Kada bi došao po djecu poslao bi joj poruku da ih više nikada neće vidjeti ili bi je prijavljivao centru za socijalnu skrb tvrdeći da nije zadovoljan kako odgaja njihovu djecu.
'Rekli su mi: da ste valjali, ne bi se rastali'
"Kad misli da se oslobodio, čovjek uđe u drugi krug pakla koji je lakši utoliko što ujutro možete na miru popiti kavu, ali ne možete mirno zaspati jer ne znate hoće li vas sutra netko dočekati na parkiralištu ili će vas centar za socijalnu skrb pozvati da se odazovete zbog neadekvatne brige o djeci."
Sandrina borba za alimentaciju trajala je deset godina, a svo to vrijeme sustav joj je, kaže, samo odmagao.
"Dogodilo mi se čak da su mi u jednoj instituciji kazali: da ste valjali, ne bi se rastali. Očito da još nema razvijene svijesti o bilo kakvom nasilju", zaključuje.
Sama kaže da je imala sreću jer je znala ljude koji "znaju neke ljude" pa su joj uspjeli pomoći. No, pita se što je sa ženama koje ne znaju nikoga takvog, koje žive daleko od grada, koje su možda slabije obrazovane i nemaju se kome obratiti. Znajući kake su nam institucije, takvim ženama, nažalost, doista vrijedi držati se onog savjeta koji je ona čula od svećenika: Šuti i trpi!
