U velikoj ispovijesti za Jutarnji list, majka djevojčice, Moslima, ispričala je svoju potresnu priču o tome kako su i zašto uopće napustili Afganistan te što se, prema njezinim riječima, dogodilo kobnog dana u kojem je nastradala malena Madina.
U Srbiju stigli iz petog pokušaja
"Svi izbjeglice odlaze jer imaju neki problem. Kad netko ima dobar život, ne odlazi, pogotovo ne na ovako težak način, kroz džunglu, vodu, šumu, pogotovo ne obitelji kao što je naša, s mnogo djece, rekao je njezin sin Nilab, a pobjegli su, kako je rekao, od rata, od činjenice da nisu mogli ići u školu, od situacije koja nije bila sigurna za njihova oca, koji je radio za Amerikance kao sigurnosno osoblje i vozač. U četvrti Kabula u kojoj su živjeli, Mosahiju, eksplozije su bile svakodnevica. Željeli su neki ugodniji, bolji život, htjeli su imati budućnost, i prodali su sve što su imali - automobil, kuću, nakit - te se otisnuli na put. Cilj za 15 članova obitelji, Moslimu i njezina muža, njegovu drugu suprugu te 12 djece - bila je Engleska.
U Srbiju, u kojoj su ostali deset mjeseci, stigli su tek iz petog pokušaja. Mjesece su provodili u kampovima Bogovađa, Krnjača, Tutin i te Principovac kod Šida, a prije toga su prošli težak put od Pakistana, preko Irana i Turske do Bugarske. Samo do Irana im je trebalo mjesec dana, a u Bugarskoj su bili osam mjeseci. Na putu su se susretali i s brojnim opasnostima poput deportacija, plaćanja tisuća eura krijumčarima, prijetnjama i sl.
Nekoliko dana prije nesreće, njihov je otac došao u Krnjaču u Beogradu, gdje su mu ljudi rekli da Hrvatska daje azil izbjeglicama, pogotovo onima s djecom pa je nazvao Moslimu te su odlučili da će ona pokušati prijeći granicu. Iz Beograda se uputila u Šid, sa šestero djece i jednim muškarcem iz Afganistana koji se znao služiti GPS kartama. Pričekali su mrak, a zatim uzeli taksi koji ih je ostavio blizu hrvatske granice. Hodali su kroz polje i stigli do točke gdje su odlučili pričekati hrvatsku policiju, kako bi ih uhvatila i odvela u kamp. Bilo je hladno, malu su djecu zagrnuli dekom. Kad je policija stigla, prebrojali su ih, pitali jesu li to njezina djeca. Ona je plačući tražila azil, no nisu je slušali. Govorila im je da mogu deportirati njezinog sina, Rašida, jer je on već velik te njihova suputnika i molila da njoj i malenima dopuste da ostane s djecom u zemlji, ako ništa drugo barem do jutra. Ne mogu više hodati, govorila im je, gladni su, umorni, premračno je. Povedite me u policijsku postaju i vratite nas u Šid ujutro, molila ih je, no tri policajca rekli su im da pokušaju doći za mjesec dana. Odveli su ih, govori, u veliko bijelo vozilo i zatim do pruge. Posvijetlili su im baterijom i rekli da će tim putem doći u Srbiju, ispričala je Moslima za Jutarnji.
Po sredini tračnica su hodali tek nekoliko minuta, a onda su u pozadini čuli vlad. U metežu koji je nastao kad su se razbježali, malenu Madinu je udario vlak. Šokirana majka rekla je tad svojem suputniku da pozove hrvatske policajce koji su bili u blizini.
"Došli su do mjesta nesreće, koje je, kako obitelj tvrdi, bilo u Hrvatskoj te ih još jednom strpali u bijelo vozilo i odveli u neko selo. Tamo je bilo još policije, a ljudi su gledali s prozora obližnjih kuća. Hrvatska policija je pozvala hitnu pomoć, no od trenutka nesreće pa do dolaska liječnika nitko nije provjerio kako je Madina, je li živa ili mrtva, diše li", tvrdi obitelj stradale djevojčice. Majka navodi i kako joj, kad je došla hitna, liječnice nisu dale da ide s djevojčicom. Rekli su joj tek kratko kako je dijete poslano u bolnicu u Beogradu, ali nisu joj dali ni adresu te bolnice. Tvrdi kako u tim trenucima nije znala je li njezina kći živa ili mrtva jer joj to također nisu rekli.
Obitelj i dalje uvjerena u krivnju hrvatske policije
Naposljetku ih je srpska policija odvezla u policijsku postaju u Šidu. Tamo su stigli oko ponoći. Nazvali su oca, rekli mu za nesreću i da je Madina u bolnici. Otac je u jedan u noći otišao u centar za izbjeglice Miksalište u Beogradu, gdje su mu rekli da pričeka jutro, da će provjeriti što se događa. Ujutro je policija u postaji u Šidu rekla Moslimi da je Madina u Hrvatskoj. Da nije u Srbiji, potvrdili su i ocu u Miksalištu. Obavijestili su ga da njegova kćer više nije živa.
Nekoliko dana nakon nesreće stiglo je pet djelatnika Komesarijata za izbjeglice i migracije Srbije i naložilo obitelji da odu s njima na granicu s Hrvatskom kako bi potpisali papire i preuzeli tijelo. Oni su im rekli kako Madinu pokopati u Šidu, no obitelj nije željela pristati na to jer su je htjeli pokopati u Beogradu, u skladu s muslimanskim običajima. Iako se otac sam nudio platiti prijevoz tijela svoje male kćeri, koje je još uvijek bilo u istim cipelama, istoj odjeći, prekriveno krvlju, oni nisu željeli pristati. Na kraju su im dali četiri boce vode kako bi oprali tijelo, a djevojčicu su pokopali u šest sati poslijepodne u neoznačenom grobu. “Otišli smo u Europu jer je ovdje mir, jer je ovdje dozvoljeno biti čovjek. No, gdje je to? Postoji, ali ne za izbjeglice, ne za Madinu, samo za njihove ljude”, rekao je Nilab, brat malene Madine.
Pokopana u neoznačenom grobu
Obitelj za nesreću i dalje krivi hrvatsku policiju.
“Hrvatska je policija bila okrutna. Da nas nisu deportirali te noći, da su nas pustili do jutra, u nekoj policijskoj postaji, ne bih izgubila kćer”, rekla je Moslima dok je njezin sin dodao:
“Mislim da oni misle da smo mi životinje. No, ja mislim da su oni životinje. Madina je bila kriva jer je došla u Europu, jer želi život, budućnost? Zašto su ih ostavili na pruzi kad znaju da je opasno, znali su za vlakove. Nije problem je li to bilo u Hrvatskoj, ili Srbiji, ili nekom drugom mjestu, u Americi, bitno je to zašto su ih ostavili na toj pruzi, po noći, po tom vremenu” .
Obitelj će i dalje ustrajati u svom naumu da dođe do Velike Britanije.
