Sedam godina ni u 20-ak kvadrata trošne drvarnice u uvjetima života koji su teško zamislivi -bez struje, vode i wc-a živjela je Marica Krlin. Prije dva tjedna došla je policija, Marica je otpremljena kod udomitelja, a Ivan kojeg zovu i Ivica kaže da su on i Marica živjeli kao i istoimeni likovi iz bajke - samo kao brat i sestra i da bi želio da opet bude tako.
"Molim vas udaljite se, to je moja kćer, pogriješila je, ništa drugo... što ja tu mogu", rekao je njezin otac ispred kuće u kojoj je Marica Krlin živjela 32 godine. Kada je nestala bio je vruć kolovoški dan, od kojeg je prošlo sedam godina.
"Šest godina osam mjeseci i 17 dana. Ona je tu bila kod mene jer joj doma nije bilo za živjeti. Tako je rekla. Tu je došla 8.8.2010. godine plačući. Rekla je da će biti kod menei da doma više ne ide. Rekla mi je - ako me istjeraš - ubit ću se. Bilo joj je neizdrživo, jer što god je napravila kad je došla njena maćeha nije bilo dobro", priča Ivan Krlin iz Čeglja.
Zato je pobjegla kod susjeda s kojim je, svi su znali, rado pričala. Završila je na popisu nestalih, a dok je policija tapkala u mraku, ona je bila 30-ak metara dalje, u drvarnici 70-godišnjeg Ivana.
Na novinarski uput da li samo njen otac nije znao gdje je ona Ivan odgovara: "To on tako priča. Ona je tu došla 8.kolovoza, a on je došao tri dana kasnije kada je pao mrak i vikao je - 'doma, doma, doma' nakon čega je otišao", prisjeća se Ivan.
Znala je i sestra, koja živi u obližnjem selu. Ona im je, priča Ivan, često donosila orahe, meso I voće. Sestru smo zatekli u polju, no ni ona poput oca nije htjela pred kameru.
Susjedi koji uglavnom bježe od kamere, mahom tvrde – ništa nismo znali.
"Nisam je išao prijaviti, jer je isto selo, ista policijska uprava, a koliki ljudi žive neprijavljeni iz drugih županija u drugih županija", objašnjava Ivan.
Marica Krlin rođena je dva mjeseca ranije, ima blagu mentalnu retardaciju zbog čega je primala socijalnu pomoć, baš kao I Ivan, koji živi – najblaže rečeno - oskudno.
U lokalnom centru za socijalnu skrb kažu, posjećivali su Ivana 2-3 godišnje, no on ih je, kažu uvijek dočekivao pred vratima svoje kuće, tako da nitko nije mogao pretpostaviti da se ondje krije i Marica.
A koliko oskudno on živi najbolje govori podatak da nema vode, wc-a, struje. Struja mu, kaže Ivan, ionako ne treba, jer je zbog mrene potpuno slijep. Naučio se dobro snalaziti u par kvadrata, a Marica mu je bila društvo i pomoć.
Uvjeti od kojih bi mnogi potražili spas, za Maricu I njezina prijatelja bili su dovoljni za sreću u koju Ivan danas manje vjeruje.
"Ja nisam jeo od utorka. Kako smo se tada najeli. Ona je obožavala krumpire i jela bi tri puta na dan krumpire. A u ponedjeljak smo si ispekli kolačiće, koje ona voli, bilo je marmelade, rogača, čokolade", prisjeća se Ivan.
Zato se ne voli prisjećati tog travanjskog utorka kada su ih razdvojili. Ona je plakala, a on je bio nemoćan.
"Kada su oni došli, mi smo se najeli, ona je odlučila malo čitati recepte, a ja sam mislio otići sjeći drva. I najedamput auto je stao", prisjeća se tog trenutka.
Policija, koja je dobila dojavu da se iz Ivanove kuće čuje ženski glas – termovizijskim je kamerama utvrdila da su ondje dvije osobe.
Ivan u kući nema ni vodu, no naučio je doći do bunara, brojeći korake. Tako živi već šesnaest godina. U drvarnicu je uselio nedugo nakon što mu je izgorjela kuća. Roditelji su umrli, a on ostao živjeti sam. Sa socijalnom pomoći se, kaže dobro snalazi, iako mu je u jednom trenutku bila smanjena.
U Centru za socijalnu skrb, kažu, pomoć mu je smanjena “zbog promjene naziva materijalnog prava i iznosa osnovice za proračun”.
Na upit što bi mu trebalo kaže: "Pedeset kvadrata stiropora i jedno pedeset metri brodskog poda treće klase. Samo to, eto samo to, I Marice vrati mi se", poručio je. Ona mu je bila jedino društvo i živjeli su kako kaže, poput brat i sestrice.
"Marice vrati mi se. Da opet živimo zajedno, znaš kako nam je lijepo bilo. Da opet delamo kolačiće", poručio je Marici u nadi da će gledati Potragu.
Hoće li se Marica vratiti, prerano je reći. Smještena je u udomiteljskoj obitelji na nepoznatoj lokaciji, no nakon nekoliko sati i puno više poziva javila se njezina udomiteljica. Marica je rekla da ne želi da je se snima, no zamolila je da broj proslijedimo Ivanu.
Ivan svoju prijateljicu nije htio odmah nazvati, pričekat će, kaže jutro, kad pored njegove kuće prolazi pokretna trgovina njegova prijatelj, a on ima mobitel.
Ivan se nada da će mu se Marica vratiti. Svoju je priču, kaže, iznio u javnost, jer vjeruje da će mu netko pomoći da do Maričina povratka svoj kutak uredi kako ona to zaslužuje.
